Osam

6 → | Da idem u mirovinu. |

Spencer's point of view

Imala sam osjećaj da će se nešto ovakvo desiti. Međutim, stvarno mi je drago što je Scott odmah djelovao i riješio problem. Po strani to što se upravo desilo između nas, sve mi je draže što sam ga dovela. Vidim na njemu da mi želi pomoći u mojoj namjeri oko katakombi, iako nismo baš stigli puno razgovarati o tome.

Hajde daj mi komentar. Interesuje me.

Ne znam šta bih rekla. Bilo mi je... novo. Potpuno novi osjećaj. Mislila sam da ću se osjećati kao nekada, kao prvi put s njim. Međutim, sada je toliko intenzivnije, toliko prožeto nekim osjećanjima kojih ni sama nisam svjesna. Nisam očekivala da će mi njegovo vraćanje u život učiniti ovo. Mada... ne smeta mi toliko. Ulažem veliku nadu u ovo, ponovo. Ulažem, jer proklet bio, nisam mu mislila popustiti. Svaka čast Scott.

"Momci situacija je poprilično postala ozbiljna. Mario je shvatio da ima dosta neprijatelja, među kojima smo i mi." Naglasim tu činjenicu. Počeo je napadati one koji mu žele oteti vlasništvo. "Šta nam je raditi?" Počeli su postavljati pitanja i praviti žamor i buku, koju nikad nisam podnosila. Udarim dlanom o dlan, bez ijedne riječi. Pogledaju me sada već šutke i shvatim da mogu nastaviti. "Ne sjećam se da sam dopustila da me prekidate." Zaboravila sam kako sam ih izgradila. Hladnoćom. Sve sam izgradila time. Bez obzira što se u meni budi nešto, šta god, prema njima moram održati isti stav i odnos. U suprotnom me neće slušati cijelim svojim umom, i samim time, Mario će donijeti puno problema u svijet.

"Da nastavim onda... moramo početi s planom. Scott, dođi." Dozovem ga do sebe. Priđe mi shvatajući o kom planu govorim. Mora se umiljiti sestri. "Moram sačekati makar pola sata dok se ne okane namjere da nas nađu. Tad nam mogu poništit lokaciju i kontaktirat ću... sestricu."

Klimnem. Momci se raziđu, na moju zapovijed i odu pripremati nam oružja. Uskoro nam slijedi okršaj s onim majmunom.

"Možemo li sad malo pričati bez... stanki?" Čujem ga iza sebe pa se nasmijem i krenem za njim. Uđemo nazad u moju sobu koju smo ostavili razbacanu. U sekundi mi naviru scene od maločas. Mogla bih još iskreno. "Nisam te stigao ništa pitati. Prebrzo sam prešao na djela." Nasmije se i sjedne. Smjestim se do njega, prekrštajući ruke. "Razumljivo. Ko ne bi?"

"Spenc nemoj me... u zdrav mozak."

"Evo, pričamo. Prestala sam." Dodirnem mu rame. "Sve je to u redu, sviđa mi se što sam u pravu i što hoćeš da spasiš svijet samo... tvoja ekipa ne misli da to radiš." Da mi do znanja. Mislim, kao da to već nisam znala. "Znam Scott. Šta mi mogu i da saznaju?"

"Spencer ne razumiješ. Znam neke od ovih ljudi. Svaka čast što si ih uzela pod svoje, ali neće te sigurno više slušati kad skontaju. Ovakvi ostaju kriminalci." Nažalost i toga sam vrlo svjesna. Uzdam se iskreno u svoju moć održavanja dobrog govora koji će morati uslijedit uskoro, jer su mi svi oni potrebni za ovo što planiram. "Ne znam... valjda mislim da ih mogu ubijediti da učine ovo za mene i onda sam svakako planirala... da idem u mirovinu." Nasmije se iznenađeno na moju rečenicu.

"Mirovinu? Nemaš ni trideset lutko. Malo lijeno, čak i za tebe." Naruga se odmičući glavu, jer sam ga pokušala ošamariti. Poželjela sam ovo. Iskreno. Njegovu pojavu. "Ako ćeš iskreno... nisam znala šta bih poslije ovog. Očekivala sam to završiti i prepustiti njima da vladaju ovim. Tačnije, postoji osoba koju želim dovesti i koja će se pobrinuti da sve što sam postigla ne propadne."

"A to bi bio?" Odmahnem glavom, ne želeći mu još reći. Ista osoba koja mu je platila kauciju. To sam jutros saznala. I ja sam u šoku bila stvarno.

"Ma čut ćeš sve. Kad ovo prođe i kad smognem snage da stanem pred svoje momke."

"Slušaj Spencer... ti si jedino žensko koje poznajem, da vlada ovakvim stvarima. Sama si ovo sve osnovala. Mislim nije sad neka stvar za pohvalu, radila si loše stvari i znaš to, ali... pokušavaš se iskupiti. Mislim da je to najbitnije. I ako si voljna, čeka te mirovina na Tajlandu." Izgledao je toliko slatko. Izgledao je zaljubljeno i ja sam jedna velika glupača što sam se loše ponašala prema njemu. Jednostavno, nisam očekivala da će mi se desiti ovo. Očekivala da će mi pomoći oko ovog, jer mi je izgledao kao jako pristupačna i efikasna pomoć.

Samo što mi je osim pomoći, ponudio i moj stari život nazad. A to sam samo i htjela. Htjela sam završiti s ovim, prepustiti u ruke osobi kojoj vjerujem i otići. "Znaš šta? Tajland zvuči dobro." Klimnem i spustim poljubac na njegove meke usne. "Moram ići. Trebam obaviti jedan razgovor s najbližom rodbinom." S tim riječima napusti sobu, ali ne želeći da sam rješava to, krenem za njim. Ušli smo u kontrolnu sobu gdje je Zed već pripremio računare, sve ponovo pokrenuo i uradio te njihove tehničke stvari u koje se stvarno ne razumijem.

"Nešto mislim da razgovor neće bit dovoljan." Skupim obrve. U pravu je. "Onda ćemo ovako." Uzmem papir i olovku, napišem lokaciju, vrijeme i datum, te šifru koju svi u ovom svijetu poznajemo. Najčešće je za preuzimanje robe, može se upotrijebiti i za druge stvari, ali ovo mi se čini kao dovoljno primamljivo. "Pošalji joj ovo. Naglasi da si ti poslao i da želiš da dođe tu. Da joj dokažeš da si ozbiljan u namjeri."

"Spencer... ovdje ćete Vi preuzeti svoju robu, zar ne?" Iznenađeno se okrene ka meni nakon što pročita šta sam napisala. Klimnem glavom, objašnjavajući da će mi možda prekinuti preuzimanje sto, najviše dvjesto pošiljki. Nije mi iskreno velik gubitak, ako to znači da će Selia doći sa Mariovim momcima i da će se Scott uspjet ušunjati među njih. "Dobro. Vidjet ćemo šta ona misli o tome." Pritisne dugme send i naslonimo se, čekajući.