His Hero (FWC)

"Treće opcije nema."

Kiša je i dalje silovito padala.

Sjedili smo u nekoj zamračenoj i jezivoj kolibi. Pod je bio vlažan i mokar. Vatra koja je pirjala podalje od nas, jedva da je i slala malo topline u mom smjeru.

Ljudi su se činili ljuti i arogantni, ali kao da ih je sam strah tjerao na to. Svezali su nas posred ove prostorije, i u tišini legli oko nas te zaspali. U jednom trenutku jedan se probudio, ustao i bez ijedne riječi donio deku i zaogrnuo me njome. Valjda ipak postoji malo briga oko djevojaka.

Ujutro me probudila zraka sunca koje se jedva probijala kroz rupičaste zavjese. Bolje sam osmotrila prostoriju. Zapravo, i nije bila toliko strašna kako se jučer činila.

Podalje od nas na desno bila su  vrata koja su vjerojatno vodila u ostale predjele kolibe. Na lijevo bio je smješten taj mali prozor s rastrganim zavjesama. Točno iza mene, ispred Shanea, stao je kamin koji jedva da me i malo ugrijao. Ostatak sobe su punili samo vojnici. Bila je pusta, prašnjava, uprljana i krajnje neugodnog mirisa.

"Bolje bi ti bilo da makneš taj gadljiv izraz s lica, prije nego što te Clark vidi.", duboki glas se prolomio prostorijom, te sam se trznula i okrenula glavu prema njemu.

"Da malo počistite, možda ne bi bilo potrebe za takvom mojom facom.", podigla sam jednu obrvu i hladno odgovorila.

"Vidim, ničega se ne bojiš.", sklopio je ruke na ispružene noge i gledao me pravo u oči.

"Trebala bih?", ni sama ne znam zašto, ali hladan ton glasa nije se povlačio.

"Ovisi."

"O čemu?"

"Koliko ćeš dobra biti.", nasmijao se, ne pomičući ni jedan dio svog tijela.

"Dobra? U čemu?", progutala sam pljuvačku, a oči su mi se suzile.

"O, ne brini, vidjeti ćeš sve na vrijeme.", izgovarao je dok se podizao s ležaja i otkrivao zavjesu s prozora.

Stisnula sam ruke, i automatski probudila Shanea koji me cijelo vrijeme držao za dlanove.

Svjetlost koja je potpuno prodrla kroz prozor probudila je sve prisutne u prostoriji. Zvukovi negodovanja i zijevanje ispunili su sobu. Odjednom, brzinom svjetlosti, vrata su se otvorila i u sobu je ušao visok , namrgođen čovjek. "Idemo, dižite svoje lijene guzice i prihvatite se posla. Zar ne vidite da imamo goste? Treba im pripremiti finu tjelovježbu, zar ne?", podignuo je jednu obrvu i podrugljivo pogledao u mene.

"E to je Clark.", progovorio je čovjek od prije, prolazeći pored mene.

Sada, pod svom ovom svjetlosti, mogla sam vidjeti da je to muškarac od nekih 25 godina, ne puno stariji od mene, ali vjerojatno ni mlađi. Imao je crnu kosu, i prodorne crne oči. Mišići su mu se nadzirali ispod poderane majce, i malo je reći da je bio zgodan. Bio je.. Bio je..

"Idemo, dižite se izbjeglice.", okrenuo se prema nama i zapovjednički rekao.

Zgodan će biti dovoljno..

Vani nas je dočekao poligon. Vojnički? Mislila sam da nemamo posla s vojnicima..

"Hajde sada, da vas vidimo mekušci.", rekao je isti onaj muškarac od prije i rukom pokazao na poligon. "Kladim se da ne možeš pola toga proći.", sarkastično mi je šapnuo na uho, te se udaljio k ostalima.

"West, pa na ovom poligonu smo domaćini, zar ne?", Shane me trknuo i namignuo.

Pobjedonosno sam se nasmijala i kimnula.

Sedam godina u vojsci promijeni čovjeka. Svaki dan isti rituali, svaki dan ista hrana, svaki dan isti ljudi i svaki dan isti poligon. U početku sam jedva preživljavala u svom odredu, ali sada živim. I to punim plućima. Dani su mi postali radost, ljudi su postali obitelj, poligoni natjecanje, a Ben je bio moja jedina nagrada. Svi su znali za to. Znali su da se trudim kako bi oduševila Bena i ispala snažna i bolja u njegovim očima.