-Tu si! Oh super.
- Reci draga.
-Moramo razgovarati.
-Oh ne. Pa nije valjda..? Nemoguce..
-Žao mi je, ali ovako više ne ide. Ne znam što da ti...
-Samo šuti, u redu!?
-Oprosti, ja stvarno ne..
-Rekao sam ti da šutiš..
Okrenuo se od nje da ga ne vidi kako plače.
-Idi, molim te.
-U redu. Ali doći ću opet.
-Zašto? Čemu povratak? Rekla si mi sve. Što mi još možeš reći, a da mi ne bude gore?
-Svratit ću da te vidim i da malo porazgovaramo o tome. Molim te!
-Mislim da nema svrhe.
-Mol..
-NEE.. Idi sad.
Otišla je i ostavila ga u suzama. Naime, Petar i Tijana su bili par već jako dugo godina. Zar je moguće da jedna tako velika ljubav kao što je bila njihova nestane tek tako?
Hodajući od njegove zgrade vrtjela je po glavi samo njihove slike i uspomene na to kako su bili sretni. Hoću li ikad više biti tako sretna kao s njim? Razmišljala je dok joj je iz ušiju virila slušalica. Ali ovako je sigurno bolje, tješila je sama sebe.
Iako je od njgovog do njezinog stana bilo samo pola sata šetnje, kući je došla tek za dva sata. Ušavši u taj prazan prostor sve ju je podsjećalo na njega. Nije mogla to podnijeti. Sjela je na kauč i upalila televizor, a kroz glavu joj je prošao trenutak u kojem su bili zagrljeni dok su gledali film. Suze su joj navirale na oči. Odlučila je otići. Opet je nabacila kaput i zalupila vratima tako jako da se cijela zgrada tresla. Izašla je vani i odmah ju je zapuhao vjetar te se osjećala po prvi put kao pahulja. Krenula je prema svojoj najboljoj prijateljici Maji.
