Iznenada ju je prenuo neki nepoznat zvuk. Otvorila je oči i shvatila da je vać kasno.
-Oh, nee! Zaboravila sam potpuno.
-Na šta?
-Rekla sam Petru da ću svratiti do njega kako bih mu sve objasnila.
-Ma daj. Nema šanse da igdje sad ideš. Ja te neću pustiti. On vjerojatno isto spava.
-Imaš pravo. Sutra ću.
-Ali stvarno, zašto ste prekinuli. Koliko sam vas ja poznavala uvijek su vam ruže cvjetale. Zar je moguće da je nešto toliko strašno?
-Vjeruj mi da sam trebala to napraviti. Ne bih ja nikada prekinula da nisam morala. Pa znas me bar toliko. A voljeti ga nikad neću prestati. No ovo je bilo nužno. Možda nas jednom sudbina opet spoji, ali ovaj prekid je bio neophodan. Shvatit ćeš.
-Pa upravo tako.. želim shvatiti, ali ne mogu. Vi ste mi davali nadu kako ljubav još uvijek postoji, a sad nisam više sigurna.
-Ne. Vjeruj da ljubav postoji. Ona nikada neće nestati. Ali sad ti ne mogu ništa više reći. Jednostavno nisam spremna. Kad budem, vjeruj da ćeš prva saznati.
-U redu. Kad budeš spremna ja ću biti tu, kao i uvijek. Zauvijek zajedno?
-Zauvijek!
Zagrlile su jedna drugu i krenule na spavanje. Bilo je već prilično kasno za bilo kakve razgovore ili radnje. Tijana je ionako trebala prespavati ovaj dan i odluku koja joj je promijenila život iz korijena.
-Opaa, tek si postao slobodan, a već se sve za tobom okreću!
-Ma daj, nije istina. Malo preuveličavaš.
-Ne brate, stavrno je tako. Pogledaj onu plavu što te odmjerava.
-Hmm.. pa nije ni ona tako loša. Što ti kažeš?
-Znaš mene, samo navali!
-Ne! Nisam za to večeras. Samo ću se malo zabaviti. Ne želim napraviti nešto zbog ćega bi se sutra kajao. Nisam ja taj tip.
-Znam brate, ali ovo je tvoje noć. Moraš uživati, a usto i zaboraviti onu tvoju.
-Nije moja više!
-E oprosti, nisam mislio..
-Znam, ne brini ništa. Malo sam izvan sebe. Ali kad smo već kod plavuša, pogledaj onu lijevo.
-Odlična stari.
-Hajde navali onda, odmjeravala te.
-Mislim da ću i ja vačeras propustiti.
-Jesi siguran? Nije mi to baš tvoj đir.
- Jesam brate. Siguran ko u to da mi je velik.
-Eh tu ne ulazim.
Obojica su se počela smijati i odlučili su napustiti klub te otić doma. Filip je krenuo za Petrom u stan, ali mu je Petar rekao da slobodno može ići kući.
-Brate, idi, ja sam dobro.
-Siguran?
-Ko u to da je moj velik.
Opet su se opalili smijati te pozdravili. Filip je otišao u skroz drugom smjeru. Ulazeći u kuću Petar se prisjećao Tijane. Zašto je to morala napraviti? Što sam krivo napravio? Zašto me ostavila? Zašto? Nikako nije mogao naći odgovore na ta pitanja. Nastavio je razmišljati i plakati. Jel me ikad voljela ili je sve ono bila varka? Zar je sve ovo bio dio nekog njenog zlog plana? Kako mi je mogla to napraviti? Zar joj ono što smo imali nije ništa značilo? Samo si je postavljao pitanja, a nije dobio ni jedan jedini odgovor. I onda odjednom zazvoni mobitel. Baci pogled na zaslon i ugleda velika slova DUŠA MOJA. Dobio je poruku od nje.Ni sam nije znao želi li je pročitati. Ma hoću pa makar napisala samo točkicu.
Nisam znala da si takav. Ko bi rekao. A baš sam mislila da si drugačiji od ostalih. Razočarala sam se u tebe kao u nikoga. Cijeli svijet mi se srušio zbog tebe. Kako si mogao? Zar ti ono što smo imali nije ništa značilo?
