His Hero (FWC)

"War of deserts"

Polako smo prilazili ulazu njihovog kampa i dobro osmotrili područje na kojem se nalazimo. Još do prije minutu stajali smo usred šume i zelene livade, a sada se ispred nas prostire stjenovito tlo s pokojim biljem i zelenilom. Površina koju su zauzeli bila je poprilično velika. Šatori su bili posloženi u jedan luk, a ispred njih bila su natkrivena mjesta s drvenim stolovima za jelo, te za čišćenje i proizvodnju oružja. Koliko sam uspjela promotriti od ovuda bilo je pedesetak ljudi.

"Šifra?" odjednom se ispred nas pojavio čovjek osrednjih godina i neobrijanih brkova. Imao je veliki šešir na glavi, i pušku u ruci. Oko vrata mu je bila svezana marama, koja je svojim rubovima sezala do remena s metcima oko njegovog trupa. Na svjetlo smeđem prsluku, koji je imao, bio je zakačen malen križić. Isti onakav kakav je imao Jonnas. Više je ličio na odmetnika, a ne na izbjeglicu kako smo do prije čas mislili.

"Šifra?" ponovio je glasnije i mogla sam čuti kako je Shane pored mene progutao pljuvačku ili dvije.

"Dolazimo u miru.." želio je nastaviti, ali ga je naš odmetnik prekinuo otkočivši pušku "Slobodno možete okrenuti svoje vojničke guzice i vratiti se odakle ste došli." ton glasa mu je postao oštriji. 

"Vidite, stvarno ne želimo nikakve probl.." pokušala sam na što mirniji način objasniti.

"Nisi li me čula što sam rekao?" uperio je pušku u mene. "Želiš li da ponovnim glasnije ili će ti možda puška prosvijetliti pamet?"

"Hej, hej, Armando!" neki čovjek je prilazio i odmetnik se okrenuo.

"Nešto ne štima?" rekao je smirenim glasom i polako nam prilazio.

Osmotrila sam ga. Imao je crnu kosu koja mu je padala preko čela i crne prodorne oči. Bio je gotovo iste visine kao i ja.
Ličio je na..

"Luke?" nesigurno i jedva čujnim glasom sam progovorila.

Skrenuo je pogled na mene i zadubio mi se u oči.  Stajali smo tako par sekundi, a onda sam uočila kako mu se usnice razvlače u osmijeh "West!" prišao mi je i zagrlio. "West, moja West!"  nježno se odmaknuo još uvijek me rukama držeći oko struka "Mislio sam da sam te izgubio. Kako.. Kako ste došli ovdje?" pogledom je preletio po našoj skupini, zubima grizući donju usnicu.

Činio se nervoznim. Stav tijela mu je bio odlučan, ali oči su ga odavale. Bilo je nešto drukčije. Nešto što do sada nisam vidjela.

Shane je pročistio grlo "Krenuli smo u potragu za tobom, Jonnasom, cijelom bazom OVZUO.."

"I Benom!" osmjehnula sam se i odlučno rekla.

"Luke, kako si ti došao ovdje? Odveli su te i ti nisi mog.." Shane je zastao i izraz lica mu se promijenio.

U roku sekunde je nasrnuo na Lukea i srušio ga ravno na tlo. Sjedio mu je na trbuhu i rukama ga udarao "Nitko, ali nitko ne može pobjeći iz njihove baze." nastavio je još jače, držeći ga za crnu maramu koju je imao oko vrata. "Izdajico!"

Prije nego što sam se snašla, Armando i Clark su ih pokušali razdvojiti. Kad su konačno uspjeli uz još pomoći, čekala sam objašnjenje.

Luke je imao veliku modricu kraj oka i rasječenu usnicu. Izgledao je loše. Ali trenutno i nisam osjećala neku sućut. Ako je Shane u pravu, Luke je prvoklasni, okrutni izdajica kojega nisam željela kraj sebe. Međutim, isto tako te su me misli plašile. Luke je moj prijatelj od malena. Nitko me nikada nije razumio poput njega. Bio je uvijek uz mene. Moj jedini i najbolji prijatelj. Ako naravno, ne ubrajamo Bena. Ben je jednostavno sve u jednome.
No, Luke mi je bio poput brata. Brinula sam o njemu kao i on o meni, zezali se, skupa odrastali bivajući oslonac jedan drugome. Prošli smo toliko toga i jednostavno ne mogu vjerovati da će to sve samo tako nestati.