Polje makova

  Chapter 1.  

Hodala je kroz livadu posutu cvijećem...Njene noge su propadale sve dublje i dublje i pitala se koliko će još dugo moći uopšte da korača. Ruke je pružala ka nebu i često dohvatila oblake koji su joj tako brzo izmicali pod prstima kao da je mame da još jednom pokuša.

Sada su joj koljena već bila u želatinoznoj masi koja joj je nedavno ličila na sasvim čvrsto tlo. Oko njenih nogu savijali su se cvijetovi maka i ni jednom ne pustivši svoje latice da završe let.

Bližio se mrak i znala je,ako želi da stigne do ljetnikovca na drugoj strani,da treba da požuri. Koraci su joj se pretvarali u hod starog čovjeka,taj hod u čisto gušenje i na kraju je shvatila da rukama grabi ka svom cilju. Nije se sjećala kako je stigla ovdje,niti zbog čega je ovaj svijet imao izobličena pravila,niti zašto su lica ljudi lebdila iznad oblaka,zašto se ni poslije svega ne može sjetiti ko je. Jedino u šta je bila sigurna je da što prije mora da stigne do ljetnikovca koji je na svojim gredicama već odbacivao boju,kojeg su grlile grane bršljana,sada već bakarne boje i u čijem se središtu nalazila čisto bijela klupa. Bez obzira koliko se trudila nije mogla da vidi šta se nalazi na klupi koja je tako sijala od tog sadržaja da je bilo prosto nevjerovatno da takva uopšte i postoji.

Tu,na mjestu između jave i sna,gdje njeno nije i tvoje,sudarile su se dvije želje. Jedna da stigne do ljetnikovca i jedna koja je pala sa neba ljudi u njeno more od maka. Ta jedna sićušna suza djevojčice sa plavim loknama je tako plutala nedaleko od nje,kao mala blješteća kugla sreće.

Bojala se da je dotakne,da spusti svoje uzdrhtale prste na njenu krhku površinu,u strahu da bi i najmanji dodir mogao da razbije čaroliju.

U središtu kugle letjele su plave i ljubičaste trakice,za sobom ostavljajući srebrni prah koji se raspršio unaokolo čim je uzela kuglu. Sa samim prahom letio je i smijeh,zvonki smijeh sretnog djeteta.

Vidjela je kako djevojčicu drži u naručju,vidjela je kako joj u kosu upliće trakice vatrene boje,vidjela je kako obje svoju sreću tvore.. Sam taj prizor natjerao joj je suze na oči i podstaknuo je da nastavi dalje,da grabi ka ljetnikovcu koji je čuvao tajnu,tajnu koja nosi ovaj cijeli svijet.