Prije tri dana sam primio pismo od svog dragog prijatelja u kojem je iznio jedan prilično neobičan problem. Imao je neke večernje halucinacije. Već sam mislio kako je nastupio delirium tremens i kako mom prijatelju polako umire mozak, međutim gledajući rezultate analize, koje je poslao u koverti, bilo je jasno da to nije bio slučaj. Mora da je bilo nešto drugo. Iako pomalo zabrinut, veselio sam se što ću ga ponovo vidjeti nakon skoro pet godina. Od sprovoda njegove najdraže nismo ni riječi prozborili. Potpuno se isključio iz svijeta. Ni to nisam isključio kao jedan od uzroka. Samoća kao katalizator halucinacija, ako ništa drugo moglo je biti bar zanimljivo štivo. Odlučio sam ga posjetiti i istražiti o čemu je riječ. Sad mi je jasno da je to bila loša ideja.
Sada je dvanaest sati i osam minuta poslije ponoći. Znam sa sigurnošću jer svako malo dižem pogled i gledam u pravcu sata. Moj prijatelj leži nepomično u svojoj fotelji sa izrazom nepojmljivog užasa na licu, a ja sam kriv. O bože, šta sam to uradio? Nisam ozbiljno shvatio opasnost koja se krila u njegovom malom izoliranom svijetu. Sinoć smo čekali da se pojavi njegova neman. Dok je on čitao ja sam promatrao mjesto kod vrata, ali se nije pojavila. Što je samo pojačalo moju dijagnozu o halucinacijama zbog samoće. Međutim on se nekoliko puta budio u histeričnom stanju i ja sam ga jedva mogao umiriti. Danas smo ponovili isti eksperiment sa čitanjem, ali opet se ništa nije desilo. Odlučio sam ga hipnotisati kako bi izazvao osjećaj samoće. Čim sam ga hipnotisao on je počeo da histeriše, ustao je sa fotelje i počeo da vrišti. Zatim je zapeo na rub svog debelog tepiha i pao, te sam ga morao probuditi kako se ne bi ozlijedio. Prije točno sat vremena smo započeli novu seansu, ali ovog puta smo se složili da je bolje da ga zavežem kako se ne bi ozlijedio. I ponovo kao i prvog puta počeo je da histeriše. Trzao se i preklinjao da ga odvežem. Vikao je kako mu se približava i da ga moram pustiti. Prišao sam mu da ga umirim, ali ono što sam vidio bilo je više nego što sam mogao da podnesem. Na malom ogledalcu koje je virilo iz njegova džepa vidjelo se nešto što nije bilo u sobi. Ni čovjek ni zvijer, ni nešto ni ništa, ali opet sve to i više. Pružilo je ruku ili bar nešto što je ličilo na ruku prema mom prijatelju i on je zanijemio smrtnom tišinom. Ja sam ostao nepokretan neko vrijeme i tad sam osjetio nevjerojatnu mržnju. Okrenuo sam se i zatekao praznu sobu. Ja sam ga ubio. Nisam mu vjerovao i dopustio sam mu da ga ta stvar ubije. Sad sam ja na redu. Svaki put kad spustim glavu osjetim da je bliže stolu za kojim sjedim. Ako neko ovo pročita, u mojoj torbi je njegovo pismo, uzmite pročitajte, a zatim razbijte ogledala u ovoj kući, zazidajte vrata i prozore i odlazite što vas brže noge nose. Sada je dvanaest sati i dvanaest minuta poslije ponoći. Osjećam njegove oči iznad sebe, prže moju dušu i ovo su vjerovatno posljedne riječi koje ću nap...
Radoznali susjedi su ujutro primjetili jezivi prizor koji se nalazio u sobi i pozvali policiju. Policija je našla dva mrtva čovjeka u ranim četrdesetim godinama sa izrazom užasa na licu. Zaključili su da se radi o nekoj vrsti samoubistva. Izraze užasa su objasnili predoziranjem halucinogenim drogama. U liječnikovoj torbi su našli pismo kao što je pisalo na njegovoj poruci. Pismo je bilo sljedećeg sadržaja.
Dragi prijatelju,
Znam da se nismo dugo čuli i znam da si se sigurno iznenadio kad si pročitao moje ime na koverti. Oprosti što ti se nisam dugo javio, ali nisam ti htio smetati svojim problemima. Radije sam ih sam utapao u boci stocka, nego da i tebe uvučem u svoj mračni svijet. Već sam ti rekao da je sa njom umro i dio mene. O Bože, evo rekoh da te neću daviti, a već ti se jadam. Oprosti mi.
Oprosti mi i što će nakon toliko šutnje prve moje riječi biti, pomozi mi. Znam da nemam pravo, znam da te nisam trebao isključiti iz svog života, ali vjeruj kad ti kažem, uvijek sam mislio na tebe i sada, više no ikada, trebam te. Ti si jedini koji mi sad može pomoći i nakon što ovo pročitaš, ako kažeš da sam lud, sam ću otići i javiti se na psihijatriju.
