His Hero (FWC)

"Obećajem, Benjamin."

Već treću noć sjedim u ovoj hladnoj rupi, i jedino što sam sposobna trenutno jest sažaljevati samu sebe i ovu situaciju u kojoj se trenutačno nalazim. 

Prije sedam i pol godina nisam mogla ni zamisliti da će mi vojska promijeniti život. Znala sam da hoće, ali baš ovoliku promjenu nisam očekivala ni u najdubljoj stanici svog uma. 

Mislila sam da ću savladati sve prepreke koje će ovaj moj životni odabir staviti preda me, a sada sam dovela u opasnost i sebe i ostale.

Nije li nekako ironično da i dalje preskačem sve zidine kako bih uspijela spasiti Bena, a to će devedeset i pet posto vjerojatno biti uzaludno?

Ni sama ne znam kako se trenutačno osjećam.

Slomljeno? Možda.

Očajno? Poprilično.

Hrabro? Nimalo. 

Samo odjednom, čitav se moj život okrenuo naopačke. Mučno mi je od svega. Želim se što prije izvući iz ove situacije i biti sigurna u Benovim rukama.

I tako dok još jednu noć sjedim kraj svojih dobrih prijatelja,  gledam u zvijezde, nadajući se da ih tamo negdje u daljini možda i Ben gleda. Ako ni ne pokušam spasiti Bena, izdat ću samu sebe. Kada si nešto zacrtam, to moram i ispuniti kakav god razlog bio. A zelene oči su jako dobar razlog za ispunjenje obećanja.

(..) 

"Ajmo, štakori. Vrijeme je da izađete iz svoje rupe i protegnete nogice." grubi glas i ciničan osmijeh probudio me iz sna.

Hvala Bogu na danu. Imam previše problema preko dana da bih se zamarala sažaljevanjem same sebe.

"Da vidimo kako će vam tjelovježbe ići danas." ponovno se nasmijao i pustio nas na teren.

Danas je četvrti dan od kako jedemo samo jedan obrok. Izgladnjuju nas kako bi se nakon nekog vremena od prevelikog mučenja pridružili njima. 

"West, jesi li čula?" Luke je gledao naprijed dok me svakim drugim korakom okrznuo ramenom.

"Čula što?" znatiželjno sam upitala i dalje gledajući pred sebe. 

Započeo je nešto tiše no malo prije, vjerojatno bojeći se da ga ostali ne čuju "Stići ćemo u bazu." 

Zastala sam. "Stići ćemo u bazu? Poanta?" karikirala sam rukama, dok me Luke povlačio za rukav moje, sada već izlizane i uprljane, vojničke odore. 

"Kao prvo, kreći se zapovjednice. Shane ne voli komunikaciju, a ni zastajkivanje." prevrnula sam očima i ljutito ga pogledala.  

"Naziv 'zapovjednice' odavno je izbačen iz rječnika. Sjećaš se, vojniče?" podbola sam ga laktom u rebra na što je zajaukao i stisnuo zube. 

"Nimalo se nisi promijenila, Westline Hope. Nimalo." nasmijao se i odmahnuo glavom.

"Nego, pričao si?"

"Da, baza.." dignuo je jedan prst u zrak i opet se osvrnuo oko sebe.

"Luke, požuri s pričanjem." nervozno sam rekla, gledajući već pripremljen poligon za vježbanje.

"Odvode nas u bazu na ovaj ili onaj način." brzo je rekao prije nego je odveden na drugi kraj.

Stajala sam i dalje gledajući za njim. "Odvode nas u bazu?" tiho sam rekla prije nego su i mene povukli na drugi kraj poligona. 

Stajala sam na startnoj liniji. Koljena su mi klecala od prevelikog napada adrenalina. Iako sam poprilično sigurna da dobar udio u ovome ima i moje slabo tijelo. Jedan obrok na dan ne pretvara dovoljnu količinu energije za hodanje, skakanje, puzanje, penjanje ili gađanje.