Kiša je padala taj dan. Najveća količina padalina, zapisano je u gradsku arhivu, toga dana.
Njeno beživotno tijelo je ležalo u pozlaćenoj kutiji ,blijedo, hladno. Oči su joj bile zatvorene, a opet kao da je gledala svaku osobu u prostoriji. Njena snaga i volja , njen bijes i agresija zračila je iz nje, jače nego ikad. Na sebi je imala crnu svilenu haljinicu , kosa joj je bila uvijena baš kako treba, u rukama je držala crnu ružu. Tek su sada ljudi primijetili taj dijamantni prsten na ruci. I svatko tko bi ga vidio, stavio bi ruku na usta i zaplakao još jače.
Njegovo blijedo tijelo bilo je naslonjeno na krevet, u sobi koja je izgledala kao da je granata pala na nju. Kiša je ulazila u sobu kroz razbijeni prozor, bijeli tepih sad je bio prekriven mrljama krvi i viskija. Prazne boce ležale su u kutu sobe , iskorištene i odbačene . Njegov pogled je bio prazan. U rukama je držao sliku, onu sliku kada joj je pomogao da namjesti jaknicu. Oči su mu bile krvave, a lice natečeno i puno ožiljaka.
U prostoriju je ušao Gerald . "Bro, mislim da je vrijeme da je ispratimo"
Njegovo tijelo je lagano ustalo se , uspravio se ,obrisao suze sa lica i pogledao u njega. "Dajte mi par minuta da se spremim. Ona zaslužuje jebeno dobar ispraćaj."
Nakon tuširanja, pronalaska odjela ,letanja sluškinja po kući kako bi spremile gospodina. Izgledao je savršeno . Njegove oštre crte lice sad su još više došle do izražaja.
Sarkofag je zatvoren i krenuli su lagano.
Prvo je išao svećenik, zatim ona u kovčegu , a odmah pored nje i on. Sluškinja je držala crni kišobran nad njim, a on, on je jednom ruku držao na kovčegu , a drugu u džepu svog sakoa.
Svećeniku je na glavi bio pištolj, jer je po Hectorovom on "odbio raditi svoju dužnost". Naime , po nekom suludom pravilu ,on nije htio pokopati osobu koja je prekrivena tetovažama. Na što se Hector nasmijao, jer šta bi tek onda rekao kad bi saznao koliko je ljudi ubila. No, on nije htio da ona izgubi tu priliku da ipak ode u raj, jer ona je ipak u njegovim očima anđeo.
