Stara Ovisnost

1.

"Korina,dosta!" Osijetila sam kako me moja najbolja prijeteljica hvata za ruku ne bi li me zaustavila u namjeri da posegnem za još jednom bocom alkohola.

"Zar ti nije dosta više? Stvarno misliš da će ti to pomoći?" Sad se već derala i njen glas me naveo na to da pustim bocu i na trenutak razmislim.

Ona uvijek ubije svu zabavu. Znam da nekome svakodnevno opijanje i utapanje u alkoholu ne zvuči kao zabava,ali meni je to trenutno sve što mi je preostalo. I istina,ne pomaže. Niti najmanje,ali ponekad,makar nakratko,na dijelić sekunde zaboravim. Ostavim prošlost na miru. Šteta što takvih dijelića sekundi nema više.

"Pusti me. Ja mogu raditi što ja hoću!" Promrmljala sam i zgrabila bocu vodke koja je stajala na šanku pored mene. Vidjela sam razočaranje u njenima očima i na trenutak se zapitala je li u pravu. Nisam sigurna jer već dugo vremena nisam razmišljala bistrom glavom. Već par mjeseci tražim utjehu u alkoholu. Ne,nisam alkoholičar. Ni najmanje. Ali pomaže. Bol koju je on nanjeo samo jednim dijelom mogu ovako prikriti. Fizička bol nije ništa u usporedbi s ovom. Ponekad,usred noći kad nisam po utjecajem alkohola opijajući se u nekom obližnjem klubu,izađem van i odem do parka prošetati. Sjednem na ljuljačku i zapalim cigaretu. A kada je nebo puno prekrasnih zvijezda i mjesečina sija,legnem na klupu i pronatram nebo. Osluškujem tišinu. Vrtim stari film i tražim riješenje.

"Stvarno misliš da ću te pustiti da se ovako upropaštavaš. Toneš,a ja nisam sigurna mogu li te više držati dovoljno čvrsto da ne padneš u ponor." To je zaboljelo. Moram priznati da je. Tonem li stvarno toliko duboko da mi više nema spasa? Jesam li osuđena na ovakav život i hoće li ovo ići prema lošijem ili ću naći riješenje? Definitivno ću naći riješenje. Gotovo je s ovakvim životom. Nema više alkohola. Ostavimo prošlost tamo gdje joj je i mjesto. Ali tek od sutra. Nagnula sam bocu vodke i osijetila kako teče grlom.

Od sutra...