Vučje dijete (Bijela vučica 2. dio)

10 godina poslije

Anabella
Prošlo je otprilike deset godina otkako sam saznala da mogu ljudima zapovijedati umom. Iskreno ako se mene pita, najbolja stvar na svijetu.

Mislim koji petnaestogodišnjak ne bi htio moći se izvući iz svake kazne, bez posljedica, dobiti što poželi. Ma savršeno. Lagodan je to život.

Pa tako sam i ja mislila, sve dok nisam saznala gadnu istinu.

Moći koje koristim me iscrpljuju. I iako sam otporna jer sam tri četvrtine vuk, da sam čovjek ubile bi me. Toliko je snažan taj iscrp energije.

Još je gore što ih ne mogu kontrolirati.

Telekinezu i ozdravljivanje, naravno. To mi nije ni pola muke.

Ali kada krenem sa kontroliranjem uma, nema šanse da tri dana nakon toga izađem iz kreveta.

Problemi se gomilaju, a nikada ne znam kada će se dogoditi sljedeći napadaj.

Zato su me mama i tata zadržali doma, gdje stječem obrazovanje i učim sve što mi je za život potrebno.

No oduvijek sam htjela imati prijateljice, s kojima bih kao normalna osoba odlazila u kino i na hamburgere i zafrkavale bismo se.

Ali moja stvarnost su bili treninzi i učenje, tek par sati tjedno dobila bi sama za sebe. Osim fizičkih, tu su mnogo naporniji, psihički treninzi. Njih radim sa mamom i vilom Dandelauh koja nam je odlučila pomoći nakon što je moja mama otkrila za moju energiju.

Vile su slične biljkama, crpe energiju za sebe, a ono što ne potroše, šalju dalje. I upravo je tu ležalo samo srce mog problema, jednostavno sam je kanalizirala previše. A previše energije jednako je mrtvac.

I zato su me danas ujutro pri doručku roditelji obavjestili o jednoj novoj vijesti.

Krećem u ljudsku školu u najbliži gradić. Sa mnom će biti moji čuvari, jer koliko se ljudi tiče, njima sam ja samo djevojka sa izrazito puno novaca čiji se roditeljo boje za nju, ali u svijetu vukova, ja sam prineza. I iako su gotovo svi klanovi u Sjevernoj i Južnoj Americi podložni mojoj majci, tu su i odmetnuti klanovi, te vučja kraljevstva istočnih plemena koji bi poludjeli kada bi saznali za mene i moje sposobnosti.

I sad možda mislite da sam malo umišljena i mislim da se svijet vrti oko mene.

Nažalost, ja ovo govorim jer je to ono što su meni govorili godinama.

"Budi siguna Anabella"

"Ne kanaliziraj previše energije da te ne osjete"

"Uvijek ostani u našem dometu"

A jedini problem u svemu tome je što sam bila usamljena. A usamljen vuk postaje samotan, što bi me učinilo još nakontroliranijom što se tiče energije.

Koja zavrzlama, zar ne?

Ja sam željela vjerovati da su me upisali jer žele da budem sretna. No iako je i to dio, to nije bila potpuna istina. I iako su me samo željeli osigurati, bojala sam se da će me sa svim tim osiguravanjem učiniti još nepristupačnijom, koliko god se to može napraviti od djevojke sa dvojicom čuvara konstantno iza svojih leđa.

Sada stojim pred vratima nove škole. Upisali su me u drugi razred jer ću uskoro napuniti 16.

Moja mama pribojava se tog dana otkako se dogodilo čudo na njezi  16. rođendan.

Odahnula sam.

Eddie i Steve, moji tjelohranitelji/čuvari stajali su mi iza leđa potpuno mirno. Krenula sam naprijed, a oni za mnom.

Bilo je tako čudno. Vidjela sam puno ljudi svojih godina. Svi su se okretali prema meni. Kao da vide neku čudakinju. No već sam se bila navikla. Tako su me gledali i u Kanadi kada je moja mama morala provjeriti sjevetne klanove, a mi smo odsjeli u tom preludom hotelu u Torontu.

No iako sam bila navikla, smetala me činjenica da ću sa ovim ljudima morati iči još 4 godine u školu.

Ispred mene ukazala se plavooka i plavokosa žena srednjih godina.

"Gospođice Beckett. Zaista mi je žao zbog ovog prizora, ne želim da vas uznemiri ovakvo ponašanje naših učenika. Oni vam nemaju nikakve pristojnosti!" Zadnji dio se izderala na njih te su oni nastavili sa svakodnevnim akrivnostima, ali su se kutovima očiju još uvijek zanimali za mene, "da ne duljim, moje ime je Johanna Joyce i ovdje sam ravnateljica već 20 godina" ušle smo u školu. Vidjela sam pet cura koje su stajale oko naslonjača kod prozora, par zgodnih dečki pored jednog velikog stola nadesno i još par nekih ljudi koji su pričali u sredini velike dvorane.

"Ovo je naš hol. Tu se okupljaju učenici svako jutro. Nažalost sada nemam vremena napraviti čitav obilazak pa ću vas morati zamoliti da mi ne zamjerate. Umjesto mene ići će Gustav. On je ponos naše škole" pored nje ukazao se suhonjav srednjevisok mladić za kojeg bih prije rekla da je biljka nego osoba.

"Ugodan dan vam želim. Uživajte u našoj novoj školi" rekla je gospođa Joyce i krenula na suprotnu stranu, ali je zatim stala i okrenula se prema meni "oh da, gotovo zaboravih, nažalost škola ne dopušta da vaši tjelohranitelji budu unutra, pravilo javnih obrazovnih ustanova, žao mi je. No neka se slobodno smjeste ispred škole ako nije problem. Za sad je tako. Još jednom se ispričavam, vidjeti ću što mogu napraviti po tom pitanju. A sada doviđenja" i onda je otišla i ostavila me sa Gustavom, i mojim ljutim čuvarima Eddijem i Steveom.

"Prin... Gospođice Beckett, mi ćemo biti vani, ako vam išta treba molim vas da nam se javite" Eddijem je škrgutao zubima, te su potom i dalje ljuti, stežući šake izašli van.

"Molim fas..." Gustav je napokon progovorio. No zbog zubnog aparatića kojeg je nosio dok je pričao frfljao je.

"Oh, Anabella. Ispričavam se" morala sam spregnuti smiješak.

"Nifšt..."

"Ne moraš se ispričavati, zar ne Gustaf?" Jedan od onih zgodnih dečki okrenuo se prema meni.

"Kako mfolim!? Mfoje ime je Gustav!" Gustav mu je ljutito odbrusio, "Ethan molim te da ne izazifaš"

"Ajde Gustaf, napraviti ću ti jednu uslugu. Ti odi na sat, a ja ću ovoj mladoj dami pokazati školu. Može? Može. Odlično. Ajde sad prošeći" Ethan je otjerao Gustava natrag na sat.

Kada mi se približio osjetila sam najljepši miris koji sam ikada osjetila. Miris svog vuka.