Vampirski dnevnici"Buđenje"|The Vampire diaries|-L.J.Smit

Prvo poglavlje

Dragi dnevnice,
Danas ce se dogoditi nešto strasno.
Neznam zast sam to napisala.Glupo je.Nemam razloga biti uznemirena i imam mnogo razloga da budem sretna,ali.....
Ali evo me u 5:30 ujutro,budna i uplasena.Stalno si govorim da se radi samo o tome da sam sva zbrkana zbog vremenske razlike u odnosu na Francusku.Ali to ne objašnjava zašto se osjećam tako uplašeno.Tako izgubljeno. Prekjucer,dok smo se teta Judith,Margaret i ja vozile s aerodroma,imala sam tako cudan osjecaj.Kada smo skrenule u našu ulicu iznenada sam pomislila:"mama i tata nas čekaju kod kuće.Kladim se da će biti na verandi ispred kuće ili gledati kroz prozor dnevne sobe.Mora da sam im jako nedostajala." Znam.Zvuči blesavo. Ali čak i kad sam vidjela kuću i praznu verandu,još uvijek sam se tako osjećala.Potrčala sam uz stube,pokušala otvoriti vrata i pokucala alkom na nji.A kad je teta Judith otključala vrata,upala sam unutra i samo sam stajala u hodniku osluškujući,očekivajući da čujem mamu kako silazi niza stube ili tatu kako zove iz radne sobe.Baš tada je teta Judith pustila kovčeg da padne na pod iza mene i uzdahnula dubokim uzdahom te rekla:"Doma smo".I Margaret se smijala.A mene je obuzeo onaj strašan osjećaj koji sam ikad osjećala u životu.Nikada se nisam osjećala tako potpuno i posve izgubljena.Doma,doma sam.Zašto to zvuči kao laž?

Rođena sam ovdje u Fell's Churchu.Oduvijek sam živjela u ovoj kući,otkad znam za sebe.Ovo je moja ista stara spavaća soba s tragom paljevine na drvenim podnim daskama,gdje smo Caroline i ja pokušale tajno popušiti cigarete u 5.razredu i skoro se ugušile.Mogu pogledati kroz prozor i vidjeti veliko stablo dunje na koje su se prije dvije godine Matt i dečki popeli kako bi nepozvani upali na moj rođendanski tulum kada su svi trebali prespavati kod mene.Ovo je moj krevet,moja stolica,moj toaletni stolić.

Ali sada mi sve izgleda čudno,kao da mi tu nije mjesto.Ja sam ta koja nisam na prvom mjestu.A najgora stvar je što osjećam da postoji neko mjesto gdje doista pripadam,samo ga ne mogu pronaći.Jučer sam bila preumorna da odem na sat savjetovanja.Meredith je pokupila moj raspored,ali mi se nije dalo razgovarati s njom preko telefona.Teta Judith je rekla svima koji su zvali da sam umorna zbog vremenske razlike i da spavam,ali me je za večerom gledala čudnim izrazom lica.Ipak,danas moram vidjeti društvo.Trebali bismo se naći na parkiralištu ispred škole.Jesam li zato uplašena?Bojim li se?

Elena Gilbert je prestala pisati.Zurila je u zadnji redak koji je napisala a onda je zatresla glavom,držeći kemijsku olovku iznad male knjižice plavih baršunastih korica.Onda je naglim pokretom podigla glavu i bacila olovku i knjigu u veliki prozor s tri stakla od poda do stropa od kojeg su se odbile bez štete i sletjele na tapeciranu klupicu uz prozor.Sve to je bilo potpuno smiješno.Otkad se ona,Elena Gilbert,bojala susreta s ljudima?Otkad se ona bojala bilo čega? Ustala je i ljutito gurnula ruke u crveni svileni kimono.Nije ni bacila pogled na raskošno zrcalo u viktorijanskom stilu iznad toaletnog stolica od trešnjina drveta;znala je što će vidjeti.Elenu GIlbert,kulericu,plavu i vitku,modnu trendsetericu,srednjoškolku četvrtog razreda,djevojku koju je svaki dečko želio i poput koje je svaka djevojka željela biti.Koja je upravo sada imala neuobičajeno mrk izraz lica i stisnuta usta.

Vruća kupka i malo kave i smirit ću se,pomislila je.Jutarnji ritual umivanja i oblačenja bio je umirujući i njime je tratila vrijeme,razvrstavajući svoje nove odjevne kombinacije iz Pariza.Napokon je odabrala kombinaciju njezno ružičastog topića i bijelih lanenih kratkih hlačica u čemu je izgledala kao sladoled s preljevom od malina.Dovoljno dobar da ga pojedes,pomislila je,a u zrcalu je bio odraz djevojke s tajnovitim smiješkom.Njezini raniji strahovi su se rasplinuli,zaboravljeni.