PRAVILA IGRE #1 ✔️ *TISKANA*

Uvod

"Znaju me svi...
Prodajem dušu zbog tebe,
zbog nježnosti,
zbog ljubavi, zbog nas...

Prošlo je sve, za tebe...
Ja sam sad stranac u noći...
A želim te i zovem te...

Pjevat ću dok suze me ne zabole...
Ljubit ću dok usne mi ne izgore...
Voljet ću dok oči se ne zatvore...
Zauvijek ćeš biti tu..."

*********************

Danas je točno dva mjeseca.
Dva mjeseca naših susreta.
Dva mjeseca od kako ga promatram. I dva mjeseca bez ikakvog kontakta. Bez riječi... Bez uzvraćenog pogleda... Osmjeha... Bez ičega...

Dva mjeseca od kako znam svaki njegov pokret, njegovu naviku... A još uvijek ne znam njegovo ime. To me ne zadržava da svakog dana postajem sve zainteresiranija. I skroz revoltirana.

Ako bih morala izabrati samo jednu riječ koja ga opisuje, točno znam šta bih rekla.

Nevolja...

Miriši upravo tako. Izgleda upravo tako. A ta me ista nevolja privlači poput magneta. Želim biti ona koja će znati njegovu tajnu. Želim ga osvojiti, i biti osvojena.

Iako me već unaprijed glasić u glavi upozorava da mi to ne bi donijelo baš ništa dobrog. Kao da me poziva da uništim svoj dobro posložen život. Možda mi samo treba nešto ili netko da me razigra...

Pristala bih na sve...

*********************

Već godinu dana radim u brzorastućoj osiguravajućoj kući. Posao mi se dopada, plaća je dobra, radno vrijeme krojim sama. Slobodnog vremena imam na pretek. Najljepše od svega... Upoznala sam masu divnih ljudi.

S diplomom pravnog fakulteta u ruci, moje su ambicije bile prevelike. Maštala sam i sanjala sebe u poslovnom odijelu, strogog izgleda i zasluženog poštovanja. I sve je ostalo samo na tome, na snovima.

U krizi i nestašici posla koja je zavladala, mogla sam birati između pripravničkih poslova koji su premalo plaćeni ili poslova koji nemaju veze sa mojom strukom. Ni jedno me nije privlačilo.

Ali zacrtala sam si da od nekud moram krenuti. Moja je sestra bila menadžerica. Tako joj je pisalo u opisu posla. Drugim riječima, bila je potrčko, desna ruka, voditeljica pa i konobarica. Sve po potrebi. Radila je za tipa koji ima u vlasništvu dva hotela u centru grada.

Kružile su priče o njoj. Ne mogu reći da me nisu dirale. Prvih sam par puta plakala i svađala se s njom, jer nisam htjela da moja sestra bude prozivana od zlih jezika zbog svoje nepromišljenosti.

Dugo mi je trebalo da shvatim da je to njen život i da se sama mora naučiti nositi s tim. Nju to, sigurna sam, nije ni malo smetalo. Imala je izdašna primanja i posao koji voli. To što su je povezivali sa raznoraznim tipovima, dočekivala je s osmjehom. Sebi je bila najbolja. Štoviše, na svaku je novu prozivku jednako odgovarala.

- Za dobrim se konjem prašina diže.

Moj je brat bio privatnik. Iskušavao se u raznim poslovima. Ništa ga nije dovoljno dugo interesiralo. Uvijek je težio nečemu više. Otvorio je dućan moto opreme, fast food, iznajmljivao aparate za zabavu... Inspiracije mu nikada nije nedostajalo. Ako bi samo pomislio da će mu neki obrt propasti, zatvorio bi ga i otvorio novi. I tako već par godina.