OČI ŠIROM ZATVORENE 🔛

Uvod

Život je nepredvidiv. Totalno! Nikad ne znate kamo će vas budućnost odvesti, čak i ako imate savršen plan. Redovito sudbina umiješa svoje prste, pogotovo kad to najmanje očekujete i odvede vas s dobro znanog, utabanog puta. Nikada ne znate kad ćete nekoga sresti, nekoga upoznati ili, ono najteže, nekoga izgubiti...

Meni se desio baš taj gubitak jednog četvrtka popodne dok sam s najboljom prijateljicom ponavljala gradivo iz povijesti za sutrašnji test.

- Jesi li čula da se Lukso seli? - ispalila je poput munje pravac u najskriveniji dio mog bića.

Naglo podignem glavu, Prvi svjetski rat je ishlapio iz mog mozga, a kunem se da sam naštrebala za čistu peticu. Ni ne trepćem, a glas mi je zapeo negdje duboko u meni.

- Kamo? - ispustim zrak koji mi se predugo zadržao u plućima, zabrinuta hoću li iz tog testa izvući prolaznu ocjenu.

- Nemam pojma. - Lea slegne ramenima. - Tako mi je rekla Maja. Stvarno ne znam od kud joj ta informacija, ali sam pretpostavila da joj je rekao brat. Znaš da oni zajedno treniraju košarku.

- Maja uvijek izmišlja. - vratim pogled na bilježnicu ispred sebe, ali ne uspijevam pročitati niti jednu riječ.

Sve mi se čini da ja ovo gradivo vidim prvi put u životu. Štoviše, zaklela bih se u to. Disanje mi postaje neujednačeno, a ljutnja mi ispunjava tijelo. Lice mi je užareno i baš zbog toga ne mogu dozvoliti sebi da Lea vidi koliko me ta vijest pogodila. Bila ona istinita ili lažna, donijela mi je nemir kakav još nisam osjetila. Ne sviđa mi se taj osjećaj ni najmanje.

- Dakle... - pročistim grlo, pritišćem bilježnicu smirujući uzdrhtale ruke. - Gdje smo stale?

- Meni je žao. Bilo nam je zabavno s njime ove godine. - osmjehne se kao da se upravo nečega sjetila.

- Meni nije. - kažem. - Barem ćemo imati mira na satovima. - izgovaram brzo, a sa svakom mi riječi glas jače podrhtava.

- Baš ga ne voliš, zar ne? A svi šuškaju da je zaljubljen u tebe. - namiguje mi, ma provocira me jer je njena prva rečenica istinita. Ili barem ja sebi tvrdim da jest. Druga definitivno to nije.

- Nije me briga i to nije istina. - viknem na nju bez kontrole.

- Onda nema potrebe da se uznemiravaš. - izvije obrvu. - Ili tu postoji nešto što ja ne znam? Hm?

- Samo prestani pričati o njemu. - prasnem. - Prestani spominjati Luku. Sutra imamo test na kojem želim i moram briljirati.

Gleda me suženog pogleda, procjenjuje, i najzad popusti, pa polako kimne glavom.

- Znaš što? Ne da mi se više učiti. Svakako ćemo briljirati na tom testu. Ja manje nego ti, al' ipak hoćemo. Idemo do parka? - Lea naglim pokretima trpa bilježnice i knjige u školsku torbu.

- Ali...! - pokušam se usprotiviti, jer žali bože mog znanja, kad me žalci bijesa probadaju po čitavom tijelu.

- Hej! - zaustavlja me podignuta dlana. - Ne paničari. Prošle smo gradivo i nema pitanja na koje ne znaš odgovor.

Tiho potvrdim, pa posložim svoje knjige na hrpicu i odložim ih na stol. A onda se zagledam u te knjige kao svog najvećeg protivnika.

- Idemo? - gurne me laktom u rebra.

- Moram se javiti mami. Doći ću za tobom. - pratim je do izlaza, a odmah se potom vraćam u sobu.

Nisam ni sigurna je li istina da on odlazi, a već sam otpilila najbolju prijateljicu, bacila se na krevet, zagrlila jastuk i tiho zajecala. Test iz povijesti više nije ni najmanje bitan.