"Djevojke, a što ako nas život odvede drugim putem?" upitala sam ih iznenada prije nego li počnemo razgovarati o ičemu drugom. Bile su vidno zbunjene mojim pitanjem. Vjerujem da su pomislile da je to još jedna u nizu mojih psihotičnih epizoda, pogotovo zbog cijele situacije s prekidom.
"Mogu li vam nešto reći?" Ne mogu nego moram pomislila sam. Uz prekid s Lucijanom nisam ovakvu veliku stvar mogla čuvati samo za sebe. Prekid mi je došao kao iznenadna, ali dobra preokupacija misli. Vrtlog neodgovorenih pitanja i najmračnijih scenarija danima se motao po mojoj glavi ne dajući mi predah.
"Sinoć mi je stigla poruka s nepoznatog broja. U njoj je pisalo upravo ovo što sam vas pitala. Što ako nas život odvede drugim putem." Osjećala sam se lakše kada sam to napokon podijelila s nekim. Pomno sam se zagledala u njihova lica, no ona nisu odavala istu razinu zabrinutosti kao ja. Natjerala sam se pregristi vlastiti jezik kako im ne bih otkrila i drugi dio koji me zabrinjavao, shvativši kako me ne bi razumjele.
"Ne želim da me krivo sada shvatiš, ali ja sam imala isti problem na kraju prošle godine s curama brucošicama. Oni nas ne vole pa nam prijete, mislim da tome ne bi trebala pridavati puno pažnje." rekla je Elena dok se ustajala kako bi bacila praznu čašu od kave. Nikada mi nije bilo jasno kako joj je samo šalica kave dovoljna za doručak.
"I ja sam to pomislila pošto sam se sjetila svega od prošle godine no imala sam potrebu to podijeliti s vama, nekako uz svu dramu s Lucijanom nisam se htjela opterećivati još i s ovime." Duboko sam udahnula i izdahnula. Osjećaj nemira i dalje je ostao prisutan.
"Aleks? Hoćeš me pokrivati ostatak dana, mislim da moram malo otići negdje razmisliti prije nego li se kasnije suočim s Lucijanom." Pogledala sam ju i slegla ramenima. Ostatak dana bi trebale imati iste predmete pa joj to ne bi trebalo predstavljati neki problem. Kimnula je glavom i nasmiješila mi se dok je odlazila prema učionici fizike.
Na posljetku svoj mir i utočište potražila sam u jednom posebnom mjestu za koje nitko od mojih prijatelja nije znao. Na izlazu iz grada, 10-ak minuta vožnje udaljeno od moje kuće nalazilo se jezerce. Bio je skriveno duboko u šumi, no postojao je šumski put kojega su koristili lovci.
Jezerce sam pronašla prošle godine, kada sam htjela skratiti put do Pandore, kako bih pokupila Elenu. Mislila sam da je dobar način iskoristiti stari šumski put koji pokazuje duplo kraći put, no onda sam ostala bez signala i navigacijski sustav je prestao raditi. Izašla sam iz auta i počela tragati za signalom sve dok skoro nisam upala u to jezerce. Od tada znam često dolaziti ovdje, a nekoliko puta sam vidjela i pokoju srnu ili lisicu koja se više uplašila mene nego ja nje.
Pomisao na Pandoru i Elenu bacio me u razmišljanje koliko je naše društvo u biti raznoliko, a opet se toliko dobro slažemo. Elena je već krajem srednje škole otkrila da joj se žene sviđaju više od muškaraca i već je gotovo dvije godine u vezi s Pandorom. Tessa se ne može skrasiti. Svakih mjesec dana priča o nekom drugom i u jednu ruku ne mogu shvatiti njezin plan, no vjerujem da ona zna zašto se tako ponaša. Svaki put kada bih počela pričati s njom oko toga njeno tijelo bi se ukočilo, mislima bi odlutala na meni nepoznato mjesto. Jedino što bi uvijek govorila je da se čuva i nikad ne pristaje na odnos bez zaštite. Voljela bih jednoga dana saznati što se krije u njezinom srcu i mislima koje je vješto zaključala i bacila ključ.
Aleksandra je od nas jedina normalna, barem na površini. Njeno srce uništavano je svakog dana njezina odrastanja. Majka, povremena alkoholičarka i ovisnica o kokainu, uvijek joj je govorila da su muškarci zlo koje treba izbjegavati u što širem luku. U Aleksandri je to stvorilo nepopravljivu sliku. Nikada si nije dopuštala vezivati se s muškarcem zbog straha da ne ostane povrijeđena kao njezina majka. Iskreno sam se nadala da će se jednog dana naći pravi muškarac koji joj neće dati da ustukne kada osjećaji počnu navirati na njezino srce. Koliko god me to možda vrijeđalo, no moj brat nije i nikada neće biti ta osoba.
Prišla sam jezercu koje se sjajilo nad kasnojutarnjim suncem. Dolazila bih ovdje razmišljati, prepusti se samoj sebi. No danas je bilo malo drugačije, nisam mislila ići prvo do jezerca. Planirala sam produžiti do maminog ureda kako bi mi dala savjet, no otkada sam krenula sa školskog parkirališta pratio me sivi BMW. Isprva ga nisam primijetila, no kada sam usporila kako bi potražila maramice u torbi usporio je i on, a potom je skrenuo u iste ulice kao i ja iako sam namjerno radila krug okolo kvarta.
Zbog toga sam odlučila ostaviti auto duboko skriven u šumi i potražiti svoj mir ovdje. Sva ta mističnost toga auta i poruke koja mi je stigla danas nije mi dala mira i morala sam na trenutak prestati razmišljati o ičemu. Sada kada bolje razmislim o toj ideji, možda i nije bilo najpametnije otići na mjesto gdje bi mojoj potencijalnoj uhodi bila laka meta. Nadala sam se samo da me nije uspio stići nakon posljednjeg skretanja te da nije vidio kako silazim na šumski put.
Možda mi je jednostavno bio potreban san. Već nekoliko noći loše spavam, možda je i to uzrok mojih histeričnih misli. Glasan pucanj trgnuo me iz mojih razmišljanja. S mišlju da bi lovci mogli biti u blizini zaputila sam se natrag u automobil, ionako se za čas trebam naći s Lucijanom.
Izlazeći iz šume ponovno sam uočila BMW iako je bio vješto skriven s druge strane ceste. Ako sam do sada bila sumnjičava, ovo je potvrdilo sve moje sumnje. Tko god da je vozač toga automobila prati me. Pitanje je samo zašto nije ništa pokušao dok sam mu bila laka meta.
Nadam se da vam se nastavak svidio te ako jest ostavite vote i komentar.
Xoxo, Iva
ESTÁS LEYENDO
U rukama opasnosti
Vampiros''Polako je okrenuo glavu prema meni, oči su mu postale krvavo crvene. Zasiktao je i otvorio usne unutar kojih su se presijavala dva velika očnjaka. U tom trenutku sam htjela iskočiti iz auta od straha, no to je bilo ne moguće, jer ipak gospodin zgo...
