U rukama opasnosti

Poglavlje sedmo

Parkirala sam se preko puta parka. Iz daljine sam vidjela Lucijana kako stoji s dvije kave u rukama i čeka me. Nisam se zamarala da uzimam stvari, pretpostavila sam da bi ovaj razgovor, iako će biti buran, mogao veoma kratko trajati.

"A da sjednemo na našu klupu?" upitao me nasmiješivši mi se kada me ugledao. Djelovao mi je previše smiren s obzirom na to da sam mu pred nekoliko sati rekla da prekidam s njime. Djelovao je gotovo kao da se ništa nije niti dogodilo.

"I kako si provela dan?" upitao me. Odmah sam shvatila da želi pokušati linijom manjeg otpora. Njegovo lice samo mi je još više odavalo kako se nalazi u stanju poricanja. Srce mi je na trenutak zatreperilo i misli otišle ka svim sretnim trenutcima koje smo proveli zajedno kroz sve ove godine koliko se poznajemo. No u svim tim trenutcima trudila sam se pronaći osjećaj istinske ljubavi prema njemu, no nisam ga našla. Ponos, sreća, odanost, prijateljstvo, no ne i ljubav kakvu on zaslužuje, kakvu oboje zaslužujemo.

"Lucijane, molim te prijeđimo na ozbiljne stvari. Zaista bi ovo trebali riješiti kao odrasli ljudi. Ne bih htjela da se raziđemo i nakon toga da se više ne možemo pogledati u oči." Zaista nisam htjela da se ovo nepotrebno oduži. Znala sam da će mu istina teško pasti i da će ga nakon svega to jako povrijediti no što se mora, mora se. Uvijek sam bila za onu da bolje da istina boli nego da laž miluje. Možda će ga sada dubinski povrijediti moje riječi, no s vremenom će shvatiti i pogledati širu sliku. U mojem srcu je i dalje tinjala nada da ćemo moći ostati prijatelji nakon oluje koja nam se nepokolebljivo približava.

"U redu, ako baš inzistiraš. Onda mi izvoli objasniti zašto prekidamo, jer meni očito nisu jasni tvoji iznenadni porivi za prekidom. Pa mislio sam da si sretna sa mnom. Toliko se dugo poznajemo da nije smjelo biti problema." Čula sam mu tugu u glasu. Nije smjelo biti problema odzvanjalo je u mojoj glavi, na trenutak mi zaljuljavši vlastita vjerovanja.

Prije nego li sam krenula išta drugo reći odložila sam kako svoju tako i njegovu kavu na klupu i uhvatila ga za ruku.

"Ne želim da pomisliš da si ti kriv za išta, ja sam ta kojoj ovo više nije odgovaralo. Ti to možda nisi primijetio no već neko vrijeme ovo između nas nije funkcioniralo. Pa bila sam mjesec dana u Grčkoj, a čuli smo se svega dva puta. Zar je to tebi normalan odnos između dvoje koji se vole?" Pokušala sam razgovor maknuti s glavne teme, ne želeći da sazna pravi razlog prekida, da sazna za Natha. Muškarca kojega poznajem ni nepunih tjedan dana, a već mi je toliko zaljuljao tlo pod nogama.

"To ne može biti sve Caroline. Ti dobro znaš zašto se nismo čuli. Bio sam u vojsci, nisam se mogao javljati stalno, a i nisi se tomu protivila kada sam ti rekao da će tako biti. Ako ovome zaista dolazi kraj barem budi iskrena i reci mi istinu." Mogla sam i očekivati da će biti tako. Poznamo se jako dugo, predugo da ne bi shvatio kada lažem. Njegova ideja da ide u vojsku tada je došla kao olakšanje jer sam cijeli ovaj prekid mogla pomaknuti za kasnije, no i to kasnije je stiglo. Samo što ovog puta postoji pravi, opipljivi razlog prekidu, tada nisam imala dovoljno čvrsti razlog okončati stvari među nama. Progutala sam knedlu u grlu i izustila samo dvije riječi.

"Prevarila sam te sa drugim." Čim su riječi prešle moja usta djelovale su tako lagane. Kao da mi je nešto cijelo vrijeme stajalo na grudima i nije mi dalo disati, a sada se maknulo i ponovno mogu normalno funkcionirati. Iako je uistinu Nath-ovo pojavljivanje potaknuo prekid, duboko u sebi sam znala da sam to trebala učiniti i prije, onoga trenutka kada sam shvatila da nas dvoje možemo biti jedino i samo prijatelji. 

"I mislio sam. Jedino to objašnjava tvoj iznenadni preokret. Tko je on?" Lucijan je djelovao smireno, no poznavala sam ga dovoljno dobro da znam da u njemu kuha i da samo što ne eksplodira.

"Nathaniel, jedan Markov prijatelj.  Vidi, ovaj razgovor nije baš najbolja ideja. Možda da to odgodimo dok se i jedan i drugi malo ne smirimo." Pokušavala sam ga smiriti, no u njemu je to samo dodatno potaknulo bijes. Rijetki su trenutci kada je Lucijan dopuštao bijesu da ga obuzme, uvijek se trudio ostati smiren u bilo kojoj situaciji, kao da se bojao da bi nešto moglo krenuti krivo ako si to dopusti. 

"Znao sam. A kad su mi pričali da ne izlaziš s mlađim muškarcima nisam im vjerovao. Toliko puta sam te vidio s osobama koje su 5-6 godina starije od tebe, ali i dalje sam vjerovao da je to samo slučajnost. Tvoj brat je uvijek govorio kako ti treba avantura, da se malo iz živiš prije ičeg ozbiljnog, a ja bih mu se uvijek nasmijao i mislio da lupeta gluposti." Lucijan je zamahnuo rukom i srušio naše kave na pod. Uz prigušeni vrisak odskočila sam od klupe u zadnji tren se odmaknuvši od  vruće tekućine. 

"Lucijane stani, molim te, razgovarajmo." Uhvatila sam ga za ruku. Okrenuo se prema meni.

"Ne, nemamo mi o čemu više razgovarati. Sve sam ti dao, držao te kao kap vode na dlanu, bio najbolji prema tebi, a ti ovako." Njegove riječi pogodile su me. Pretpostavljala sam da će burno reagirati, no ovo je prešlo i njegovu vlastitu granicu. Nastavimo li ovim tempom oboje ćemo završiti duboko povrijeđeni. Nekada je bolje neke misli zadržati samo za sebe, no ako to znači vječno preispitivanje svojih morala onda ipak trebaju isplivati na površinu. 

"Nikad te nisam tražila da budeš to sve. Ti si počeo s onim najbolji prijatelji s povlasticama, a dobro znaš da nisam bila za to, i sad mi se još inatiš ovdje. Zašto si se toliko zalagao? Što si htio postići ugled, što?" Oči su mu odjednom promijenile boju, iz prekrasnih smeđih sada su bile žute, prepala sam se i odmaknula. Sve je djelovalo gotovo nestvarno, izvan okvira normalnog. 

"Kad bih ti rekao pravi razlog ja" zastao je u pola rečenice.

"Ti što?" nadovezala sam se, no samo se istrgnuo iz mojeg stiska i trčeći otišao na suprotnu stranu od mene. Njegove oči urezale su mi se u pamćenje i nisam bila sigurna jesam li to zaista vidjela ili su mi oči toliko zasuzile da mi se to pričinilo. Pokrenula sam se s klupe uz misao na votku koju čuvam u ormaru upravo za ovakve posebne prilike. 

Nadam se da vam se nastavak svidio te ako jest ostavite vote i komentar.

Xoxo, Iva