A što ako nas netko čita?

Untitled Part 6

Pokrenuo sam auto i neko vrijeme samo vozio, bez razmišljanja, potezao sam vino iz boce i vozio. Nakon što sam prošao Brinje počela je kiša, na sreću nije dugo padala, s obzirom na temperaturu oko ništice da je nastavila padati cesta bi uskoro postala sklizalište, a poledica mi stvarno nije trebala. Uskoro će Božić i Nova Godina, pomislio sam i prisjetio se jedne prethodne Nove Godine i još jednog od prekida s Hanom.

Kiša nije prestajala već drugi dan. Bio je ponedjeljak, dan uoči nove 2013. Vrijeme na satu pokazivalo je 6:30. Nisam mogao spavati. Ležao sam i gledao u lampicu na mobitelu koja je bljeskala zelenom bojom označavajući pristiglu poruku. Udaljena grmljavina i ujednačeni ritam kiše prigušili su i ono malo zvukova urbane sredine što ih je Petrinja kao grad imala, za razliku od Zagreba, u kojem sam proveo zadnjih dvadesetak godina. Nedavni prekid u kombinaciji s ne tako dobrom financijskom situacijom i lošim uspomenama bio je dovoljno dobar razlog da skupim stvari u jedan kofer i vratim se u rodni grad.

Ispružio sam ruku i dohvatio mobitel, pazeći pritom da ne srušim nekoliko pivskih boca koje su kao podsjetnik na još jednu neprospavanu noć ostale na stoliću pored prepune pepeljare. Dvije poruke, prva je bila od šefa koji mi je javio da nema potrebe da dolazim, jer ionako nema previše posla, a radno vrijeme skraćeno je glede Silvestrova. Druga poruka bila je od Ivana. Javljao mi je da organizira novogodišnji tulum u Sisku.

U 7:00 sati, zbacivši pokrivač sa sebe, ustao sam i pojačao zvuk kompjuteru koji je radio cijelu noć vrteći Jango - internet radio. Nedavno sam ponovno počeo pušiti, što je u kombinaciji sa zaostalim okusom pive u ustima izazvalo da mi se faca od gađenja iskrivi u grimasu, pa sam pošao u kupaonicu. Na brzinu se umio i oprao zube, pa se vratio u sobu i sjeo na krevet. Jedna pivska boca bila je do pola puna. Nagnuo sam i popio ostatak.

"...Can't I take away all this pain (You Wanna see the light). I'd tried to every night, all in vain... in vain..." - pjevao je Jonathan Davis iz benda „Korn", sa zvučnika u sobi.

Odlučio sam poslati SMS Ivanu da se kasnije nađemo na kavi. Nisam bio za tulume, ali ionako nisam imao planova za doček Nove godine. Osjećaj blage otupljenosti alkoholom ubrzo se vratio nakon što sam popio ostatak pive do kraja. Ustao sam i otišao do kuhinje po još jednu. Kava s Ivanom, ručak s roditeljima, još nekoliko piva uz kompjuter i tulum navečer.
- Pa tko kaže, da nemam uzbudljiv život!? - pomislio sam.
Oko deset sati zazvonio je mobitel.
- Molim?
- Di si debeli!? Ipak organiziram tulum za Novu godinu. Što ima kod tebe, jesi imao nešto u planu za večeras?
- Ma ništa posebno, digao sam se u sedam, pustio muziku i popio par piva. Kasnije ću do dućana po još pive, pa možda neki film pogledam ili nešto.
- Kakav kroner! Hajde dođi na taj tulum večeras, komadi, cuga, zezanje.
- Yes, yes – rekao sam - komade i nas u krajnju je ruku čudno staviti u istu rečenicu.
- Aj' ne seri! - reče Ivan smijući se. - Pa ako ništa ne uhvatiš sada za Novu godinu, ne idem više van s tobom!
- Aha, onda možeš i komade zaboraviti, ionako ti prilaze samo zbog mene - rekoh
- Mo'š mislit'! Nazovem te večeras pa idemo zarakijati u sretniju Novu!
- Ok. Budem došao.
U centru Siska, gdje se nalazio Ivanov kafić, nije bilo puno mjesta za parkiranje. Dodatne probleme pri traženju parking mjesta, izazvali su i nanosi snijega od proteklih dana, tako da sam morao parkirati malo dalje i prošetati.

Prošlo je deset sati navečer kad sam ušao u Ivanov kafić. Tihomir i Iva bili su već tu, Mario po običaju nije došao, ali je ovaj puta imao izgovor, on i Ana dobili su sinčića. Bilo je dosta ljudi u kafiću pa isprva nisam spazio Ivana već sam se otišao pozdraviti s poznanikom, Ivanovim prijateljem, Vrbom. Nakon što sam razmijenio par riječi s njime, otputio se do šanka i putem pozdravio s Davorom i Tanjom. Još jedan par novopečenih roditelja. Razmišljao sam kako su svi ti parovi s djecom s kojima se Ivan družio sretni i zadovoljni. Sjetio sam se svakodnevnih svađa s Hanom ali se više nisam mogao sjetiti razloga. „Nepomirljive razlike u razmišljanju." - Hollywoodski izraz. Razlog više da se što prije nalijem i nestanem s tuluma. „Depeche Mode" s razglasa malo mi je popravio raspoloženje, na trenutak sam pomislio zagnjaviti DJ-a da mi pusti par pjesama, no odmah sam i odustao. Sumnjao sam da se nekome sluša „Mudvayne" ili „Rammstein" za Silvestrovo. Umjesto toga naručio sam whiskey-colu i malo zastao kad sam se pogledom susreo s curom koja mi je dala piće. Lijepo lice, crna duga kosa i predivan osmijeh. Osjećaj onih trnaca koji te prođu kad pomisliš da je u igri ipak nešto više od samog pogleda, u sekundi zamijenila je bol u želucu prisjećanjem na nedavnu rastavu. Zbunjeno sam uzeo piće i pogledom potražio Ivana.

Nešto prije ponoći, nakon nekoliko ispijenih pića, nevažnog brbljanja s poznanicima i razmijene osmijeha s curom koja je radila za šankom, odlučio sam napustiti tulum. Nije mi se sviđalo glumljeno, pretjerano srdačno čestitanje i grljenje s hrpom pijanih ljudi, koje će uskoro uslijediti. Razmišljanje mi je prekinula Mia, djevojka koja je radila tu večer za šankom.
- Sretna ti Nova godina. - rekla je pružajući mi ruku i smiješeći se.
- Da nisi malo uranila? - Upitao sam prihvaćajući njenu ruku.
- Za par minuta će biti ludnica pa sam se htjela osigurati. –
- Osigurati? –
Mia nije odgovorila, samo se osmjehnula dok je približavala usne. Od poljupca i cijele situacije knedla mi je zastala u grlu. Poželio sam u isto vrijeme i sjesti i zapaliti cigaretu i popiti litru whiskeya. Umjesto svega sad sam ja inicirao poljubac koji je nešto duže potrajao.
- Moram nazad na posao – rekla je kad su nam se usne razdvojile, osmjehnula se i krenula prema šanku. Isprativši ju pogledom, primijetio sam Ivana kako gleda u mom smjeru i podiže čašu nazdravljajući. Nisam znao što da mislim. Citat iz filma „The Last Boy Scout" prvi mi je pao na pamet.
„I wish that water wasn't wet, I wish the sky wasn't blue and I wish that I didn't still love my wife. Ahh, life sucks!"
Možda je pametnije da se odmah ispričam Miji, bio sam oštećena roba i nije imalo smisla zavaravati niti sebe niti nju. Stajao sam s čašom u ruci i promatrao sve te ljude. Biti sam ponekad se činilo u redu. Ne, nisam bio spreman na novu vezu.

Nakon što sam pronašao jaknu i neprimjetno iskrao iz lokala, zaputio sam se prema mjestu gdje sam parkirao auto. Kišu su zamijenile rijetke pahulje snijega, a hladni me je zrak u nekoliko trenutaka rastrijeznio. Okićena jelka na gradskom trgu u blizini činila mi se jako lijepom dok su rijetke pahulje lepršale oko nje. Diskretna rasvjeta sitnih lampica plave boje i nekoliko trenutaka potpune tišine prije neizbježne buke petardi i vatrometa u ponoć učinilo je cijeli prizor čarobnim. Zastao sam trenutak i duboko udahnuo želeći zadržati taj osjećaj ugode koji se tako iznenada pojavio. Osjećao sam se kao da udišem život. Osmjehnuo se i odlučio da ću se ipak vratiti na tulum. Družiti se, smijati, tražiti broj telefona od Mije, živjeti, što god sutra donijelo.
- Uostalom, još uvijek stignem natrag. – pomislio sam - mogao bi se vratiti prije nego itko primijeti da me nema. Ipak, sutra je Nova godina i tko zna, možda novi početak. Ne, ne smijem čekati sutra, danas! Danas je bitno, tko zna što će biti sutra. Život je prekratak za sebično samosažalijevanje i propuštanje prilika.

Naravno, nisam se vratio na tulum. Nisam tražio broj od Mije. Umjestotoga, poslao sam poruku Hani. Nije bilo odgovora kao i obično. Moja sposobnostza donošenjem pogrešnih odluka bila je konstanta.