U rukama opasnosti

Poglavlje deseto

Sat je pokazivao pola 3 kada sam se konačno vratila kući. Bila sam prisiljena čekati Alexandru da završi s treningom pošto nisam imala svoj automobil. Pretpostavila sam da je mama u vrtu iza kuće, a tate kao po običaju još nije bilo kod kuće.

Odmah sam se zaputila u sobu, te ostavila brdo papira na stolu. Kao kaznu za kašnjenje  te kršenja kodeksa oblačenja profesorica mi je odlučila dati dodatnu zadaću i esej. Istovremeno je rekla kako će svakako obavijestiti moje roditelje da su me poslali na predavanja neprimjereno obučenu. Skinula sam dosadnu suknju koja me uvalila u gadne probleme te obukla šorc kako baš ne bih hodala samo u Nathovoj košulji po kući.

Potom sam se spustila u kuhinju kako bih uzela nešto za prigristi. Kuća je bila veoma tiha i čak me ta iznenadna tišina lagano prestrašila. Otvorila sam prozor u dnevnom boravku i povikala mamino ime, no nije mi se odazvala.

Vratila sam se u kuhinju i podigla se na prste kako bih dohvatila energetsku pločicu s posljednje police. Na brzinu sam ju pojela i natočila si veliku čašu vode da se osvježim. Pomalo sam i uživala u nenadanom miru i tišini. Sjela sam na mramornu ploču kuhinjskog otoka. Hladan mramor natjerao me da se naježim te sam prebacila pogled ka prozoru i suncu koje je sjalo kroz njega.

Uzbuna je prostrujala mojim tijelom kada sam shvatila da onaj isti sivi BMW ponovno stoji pred mojom kućom. Odbacila sam strah i usudila se gledati u auto duže vremena, pokušavajući saznati tko je u autu. No uzalud. Stakla su bila zatamnjena i unutrašnjost auta se nije mogla dokučiti. Mogle su proći minute ili sati no moj pogled bi i dalje bio prilijepljen za taj automobil. Neke neobjašnjiva sila nije mi dala da odvojim pogled iako nisam znala tko se unutra nalazi.

No odjednom je iz auta izašao čovjek, s maskom preko lica. Uplašila sam se ogromnog muškarca koji je brzo koračao do moje kuće. Kako se on približavao meni su se noge ukočile i ni sama nisam znala odakle sam skupila hrabrosti i potrčala u očev ured.

Otvorila sam ladicu u stolu i izvadila dobro poznatu Berretu M9. Sva sreća da se znam koristiti njom. Ako se izvučem iz ove situacije zahvalit ću ocu što me kao malu tjerao na satove samoobrane. Polako sam stala na dovratnik očeva ureda i čekala. Nedugo zatim čulo se otvaranje ulaznih vrata. Sad ili nikad pomislila sam dok sam izlazila iz sjene.

"Stani ili pucam!" Uperila sam pištolj. I to ravno u moju majku. Zbunjenost se mogla očitovati na njenom licu.

"Ma u koga ti pucaš, dobro što sad izvodiš? Spremaj taj pištolj dok ti nije otac došao kući i vidio te s njime. Nije li ti jasno rekao da ne diraš pištolj ako nije netko sumnjiv pred vratima?"

"Ali..."

"Ništa ali, spremaj to odmah." Rekla je i otišla na kat. Gdje li je sad nestao taj lik. Kako je moguće da ga nema, a gotovo je provalio u kući pred svega nekoliko sekundi. Na brzinu sam vratila pištolj u ladicu i zaputila se do prozora. Naravno, niti čovjeka niti auta nije bilo. To sam mogla i očekivati. Adrenalin je polako napustio moje tijelo i ostala je čista zbunjenost. Priviđam li ja sve ovo zbog nedostatka sna ovih dana?

"Uostalom, majko zvala sam te prije nekoliko minuta zašto mi se nisi javila?" Rekla sam ulazeći u njenu spavaću sobu dok je ona cijelo vrijeme dezorijentirano izlazila iz ormara u kupatilo i obrnuto.

"Zvala si me? Čudno, cijelo sam vrijeme bila u dvorištu." Nešto se dešava s njom, kao da baš nije pri sebi. I dalje je nešto kao pospremala po sobi što je već bilo na svome mjestu pa je na posljetku opet tu istu stvar stavila gdje je i bila. Uvijek smo imale iznimno dobra odnos i ovakvo ponašanje ne liči na nju.

"Majko što se dogodilo?" upitala sam ju zabrinuto.

"Ma ništa, nije bitno." pokušala me otjerati, no bila sam veoma tvrdoglava.