🌞Solis et Lunam🌛 🔚

11.

¸¸♪·¯·♫¸¸ 𝒩𝑜𝓍 ¸¸♫·¯·♪¸¸♩·¯·♬¸¸

- Ani želim da Bonum dođe - kažem  nakon što mi donese  ručak. - Mogu li je pozvati molim te? Moram s njom razgovarati o svemu ovome. Razumiješ? Ona zna puno toga i želim da mi objasni.

- Naravno sine. Kako ne bi mogao zvati ju. Ne moraš me to ni pitati. Slobodan si raditi što ti je volja. Tko bi kralju mogao išta zabraniti?

- Ne kenjaj Ani. Nisam ja nikakav kralj. - Zatvorim oči i kao mnogo puta do sad zazvao majku. Mislim na nju, na vjetar i ponavljam u sebi njezino ime. Lagani povjetarac rashladio  sobu. Ne sred prostorije uz kovitlanje vjetrića stvara se vrtlog. U njegovom se središtu nakon par trenutaka pojavi Bonum. Prelijepa kao i uvijek. Njena tamna koža sja na svjetlosti sunca, krupne, crne oči ispod gustih trepavica isijavaju radost. Crni  se valovi njene kose slijevaju preko ramena.

- Majko! - skviknem i snažno je zagrlim. Tako mi je nedostajala. Mirisala je na dom. Na raženo pecivo, na keksiće s cimetom i još ponekom mirisnom notom njenih vještičjih biljaka.

- Dječače moj jedini! - govori ljubeći mi tjeme. Jesam visok, ali ona je viša, pa je lako dohvatila vrh moje glave. Visoka, tamnoputa, ultra super vještica koju poštuju i obožavaju sve vještice New Orleansa.

- Tako si mi nedostajao Noctem. - Božice mrzim kad me tako zove. Nitko me osim nje nije tako zvao. Iako sam joj sto puta rekao da bi me roditelji valjda tako nazvali da je Božica to htjela, ona je uvijek na to govorila da Božica nema pojma. Ona zna da je to moje pravo ime i za nju je to zakon.

- Što se dogodilo dušo, jesi li dobro? Stani ovamo da te pogledam - pipka me i gledala od - do. Kad shvati da se ništa nije promijenilo odahne. - Zvučalo je kao da me doista trebaš.

- I treba te. - Ani  izađe iz sjene.

- Zdravo Ani. Tako je lijepo opet te vidjeti - priđe i nježno ga zagrli.

- Nox zna istinu, Bonum. O sebi. O onome što jest. Što treba postati. Rekli smo mu. Sada je sav zbrkan i treba mu tvoja pomoć. Treba mu razgovor, savjet.  Treba mu majka.