Noćni pisari

Slušam vjetar. Donosi mi duboke, duboke pobune. Vrlo prkosno. Donosi pobunu na rukama, zajedno s tamnosmeđim i žutim otrovnim lišćem. Najavljuje, možda – umiranje. Ne prepoznajem više ono što mi govori, zaglušio me tekst na kojem sam tako dugo radila... Zapravo, na kojem smo oboje tako dugo i predano radili. Zašto sam, svega mi, svih proživljenih ludih vremena i propadnutih imperija, baš to učinila? Spalila sam... sve. Spalismo, oboje – sve.

Vjetar. Podmukao. Dok smo među kamenim zidovima pisali, prepisivali, gledali kroz loše leće slova koja nismo mogli razumjeti, apsolutno nikad ne razgovarati kako treba, nikad jasno – nismo se čak, kad su nam vladajući dali priliku, ni hranili jedno pred drugim – tad, samo tad, vjetar je isto tako znao prohujati ispod čvrsto postavljenih masivnih drvenih vrata, dajući nam do znanja da je vani ipak neki život. Vani... Ondje vani. Znali smo tad zastati s pisanjem, znali smo da ipak nismo sami. Neki drugi, što su od našeg znanja ovisili, bili bi u lovu tad... No, nismo on i ja bili sami. Osjećali bismo tisuće nekih drugih sitnih duša među zidovima. Na vjetru, jesenjem. Kao što je ovaj.

Tisuću puta sam se prisjećala vibracije rijeke, koja bi mi, dok sam se kao dijete ondje kupala, plazila po koži i kostima. Odnosila je tad deformitet nekih mlađih mi dana, onih ljudskih, gdje se takve brige još uvijek vode. Neobično mi je nekoć stajala kralježnica... S vremenom, odbacih to breme cijeloga svijeta; grofica, odjeća i vrijeme su me naučili držanju. Da. Tad... se nisam morala, kao ovih dugih zadnjih godina, skrivati od sunca, kao danas. Ne... tad nisam. Tad sam se bezbrižno igrala s braćom, s rođacima... Lica su mi njihova izblijedjela iz sjećanja. Blijeda su mi u uspomeni, kao i lice preda mnom. Lice muške osobe, što je sa mnom dva stoljeća radio i sastavljao prijepise zabranjenih knjiga, tajnih učenja vladajućih iz podzemlja, za potpuno uništenje cijelog postojećeg svijeta pred neukim ljudskim očima – taj isti leži blijed preda mnom. Za ime Boga, koji me se odrekao jer zvijer, što od drugih pije život u zrcalu nema odraza – pa ja mu ni imena ne znam... Nikad ga nije rekao. Nikad ga nisam pitala. Svo znanje i vrijeme zatočeništva utrošili smo na ono što smo najbolje znali – u prijepis... U transkripciju. Uspoređivanje. U znakove. Proučavanje. U izvedbu. U tišinu... Ponekad smo radili uz glazbu. Tisuće papira, tisuće ljudskih koža u koje smo umatali napisano, da ispunimo svrhu kojoj su nas naučili da - jest. Da ispunimo zadatak kojemu smo dorasli. Mi smo, čini se, bez puno pitanja prihvatili ono što su nam servirali istinom. Nekad sam mu, u očima, znala vidjeti tračak pobune... samo ponekad. Nije to izrekao. Nisam ni ja.

I onda su svi oni međusobno – zaratili.

Boli i mene kad ga čujem kako diše. Teško, teško mi diše prijatelj...

Teško sam ga iznijela iz zapaljenoga, uništenoga grada. Ne znam ni sama što radim na mjestu gdje kompas ne pokazuje istok... Ne znam ni odakle se taj predmet stvorio u onome što sam uspjela te noći iznijeti, zajedno s njim i dvije goleme kožnate torbe s potrepštinama za put, dok su mačevi zveketali, dok su glave padale. Znala sam gdje se sve to čuva. Često smo, zapravo, s vladajućima putovali... Zbog tog je predmeta s magnetnom iglom, toliko nevinih ljudi pogubljeno u novom ratu, ove godine Gospodnje, na sjeveru. Bilo bi dobro izbrisati smaknuća iz sjećanja kroz cijelu tu besmrtnost. Ginuti se ne smije svaki dan... Mi smo, bez obzira na sve – jednako plahi, jednako ranjivi, jednako umorni... Mi. Naviknuti na tamnicu i hladne zidove, naviknuti na tamu i šapat sjena, na pognuti položaj, svjetlost svijeće. I mi smo, zapravo, sasvim ranjivi. I mi se bojimo. Ponajviše – sunca. I samoće.

***

Dan je. Ne smijem poći van, ne smijem još. Pretvorit ću se u pepeo, a on će izdahnuti. Nekako je, ne znam ni sama zašto, prešutno ostalo među nama da oboje - odlazimo. Nisam mogla predvidjeti da ćemo mi, dvije budale, tisuće onih ispisanih stranica samo baciti u plamen... Godine, godine rada i zdravlja, dok su nas kudikamo pohvalili za učinjeno, pročitali napisano ili čak poderali teškom mukom izrađene papire jer je poneki znak, možda, bio nečitak... Što smo sve proživjeli, moj tihi prijatelj i ja.