(a/n)
Moja prva priča prepuna loših opisa, loše gramatike i loše tematike.
Čitajte na vlastitu odgovornost.
****
"Naravno da me voli."- Rekla sam Sebastijanu koji me uporno pokušao uvjeriti u to da me moj dečko vara. Povisila sam ton na njega govoreći kako me Milan nikada ne bi prevario i da me voli, te da mi je to dokazao milion puta.
"I sam znaš da sam sa Milanom u vezi godinu i 7 mjeseci Sebastijane... Ne možeš samo tako baciti ljagu na njega!" pokušala san izustiti još riječi ali sam zastala.
Sebastijan mi je pokušao nešto reći ali u međuvremenu začula sam kucanje. Prekinula sam poziv i živčana otvorila vrata.
"Šta sad hoćeš?!"- Rekla sam majci napadajući ju.
"Lidija ljubavi, siđi u kuću."- Začula sam majčin, ne tako veseo glas, pogledala sam je u oči i primjetila da nešto nije u redu.
Zalupila sam vratima, uzela mobitel i onako već iznervirana što su me prekinuli u razgovoru sa najboljim prijateljem krenem u kuću i ugledam cijelu obitelj na okupu.
Znala sam da nešto nije u redu, ovako se okupljamo jedino kada je nešto loše.
" Znate već da je teta Marina bila jako loše zadnjih dana.." Majci su se nakupile oči suzama i odmah sam pretpostavila...
Moja draga tetka je umrla.
'Tetka Marina nas je sinoć..napustila.. Sahrana će joj biti sutra u 4, moramo se spremiti za to..."
Krenula je da pušta suze nakon izgovorenih riječi.
Zastala sam u čudu gledajući u majku kako se bori da ne plače, ali se gušila u suzama.
Prišla sam joj i zagrlila ju plačući i govoreći da će sve biti u redu..
U meni je nešto puklo. Prasnula sam u jaki plač u majčinom zagrljaju. Znala sam da više neću biti ista.
Sa starom Lidijom je gotovo. Teta Marina mi je bila sve.
Moja podrška moj oslonac.
Više sam sa njom pričala o svemu nego sa majkom, zapravo bila mi je poput druge majke. Mama je to oduvijek znala, ali joj nikada nije smetalo...
"Lidija, molim te..ne znam šta da radim.. Bila je moja sestra." rekla je jecajući i stišćući moju ruku sve jače.
Na to sam ju samo zagrlila rekavši: "možemo mi to majko..."
Ustala sam se i okrenula u kući je jedino bila mlađa sestra.
Znala sam da ja sada moram biti najjača jer sam najstarija a svi su shrvani.
Bila sam svjesna da je tetkina sahrana sutra, ali nisam bila spremna na to. Nisam se željela oprostiti od nje...
"Milane dođi..trebaš mi." -govorila sam glasovnoj pošti Milanovog mobitela, nadala sam se da će makar sada biti uz mene kada ga najviše trebam.. Ali nije, nije bio uz mene iako sam ja za njega uvijek bila tu.
Nakon par sati dobila sam poruku:
"Lidija žao mi je što to moram ovako učiniti ali nemam izbora...Volio sam te, stvarno jesam, ali se taj plamen u meni ugasio još davno. Počela si dizati zbrku oko sitnica. Dosta mi je toga više. Slomio sam ti srce milion puta.. Oprosti mi zbog toga svega.. Žao mi je. I znam. Znam da sam ti trebao odmah reći a ne te vući za nos ali nisam mogao. Bojao sam se da ćeš si nešto učiniti. Znam i da ovo ne bih trebao ovako napraviti, jer znam da ti je ta tetka toliko značila, ali moram. Lidija..ja prekidam sa tobom. Oprosti mi ali ja volim drugu curu. Osvojila mi je srce još dok sam trpio tvoje dramljenje i plakanje zbog svega. Prevario sam te. Ne mogu te više gledati u oči i lagati ti. Na tabletama si i ideš psihijatru to za mene nisu dobri uvjeti za vezu. Oprosti mi još jednom ali stvarno ne mogu više da trpim tvoje hirove i tvoje depresije... Postala si nova Lidija. Lidija koju ne poznajem. Ne volim te više... Ne znam tko si ti. Zbogom...i da, drži se.
Čitajući tu poruku nisam mogla vjerovati.
I bila sam svjesna da sam nova Lidija. Sada u potpunosti.
Nikada nisam ni posumnjala da će se ovakvo što dogoditi. Pokušala sam ga nazvati ali sam čula:
"Birani broj više nije u upotrebi."
Suze su mi krenule niz lice i više nisam mogla izdržati.
Iznenada sam osjetila da mi nestaje zraka, da se počinjem gušiti, nisam mogla do zraka
. Znala sam da imam napad panike jer mi je dr. Milana uvijek govorila da imam anksioznost.
Počela sam se gubiti u stvarnosti i onda sam pukla. Nešto u meni se prelomilo, krenila sam razbijati sve po sobi, uključujući i ogledalo..
Otac je utrčao u sobu i držao me dok se smirim.
Ruke su mi bile krvave dok sam nenormalno plakala.
"Lidija, donijeti ću ti onu jednu tvoju tabletu može? One što ti je...doktorica.. Dala"
"Doktorica?" upitala sam ga.
"Misliš psihijatrica?" rekla sam kroz ravnodušan glas. Osjetila sam se u trenutku praznom.
Kao da sam sve izbacila iz sebe i kao da je sva bol sada prestala. Rekla sam tati da ne treba i da ću biti u redu te da me samo ostavi samom. Otišla sam u wc i prala ruke od krvi...
Opet sam krenula plakati i tata je to čuo.
Ušao je u wc i derao se na mene kako se trebam ponašati kao normalna dvadesetogodišnjakinja i kako imamo dovoljno problema i da ne mučim majku. Ipak mi je donio tabletu i popila sam je. Legla sam u krevet i čekala. Znala sam da ću zaspati. Te tablete me uvijek uspavaju...
U međuvremenu sam razmišljala da li je ovo sve istina? Hoću li se sada probuditi iz još jedne noćne more?
Šta mi donosi sutrašnji dan...?
----------------------------------------------------
YOU ARE READING
The Hellhound
Paranormal"Istinsko zlo dolazi jedino ako se iskvari nešto istinski dobro." Ona je slomljena cura bez volje za životom i sa dugom borbom sa svojom mentalnom bolešću. Sve se iznenada promjeni kada u njezin život uđe on. Djevojka čija je povijest ispisana još...
