Teska obozavateljica naseg nocnog odlazenja i procedure zvane "moramo li odmah".
Da, bas tako, ja kao mlada djevojka u obliku malene djevojcice koja se duri jer mora na spavanje, a on kao mazni covjek u obliku pospanog lava, sanjiv i od istopljenog secera.
-"Idemo sada na spavanje." - izjavljuje vrlo umorno i snenih ociju.
-"Da li je sada moj red da se pozdravim?"- pitam kupujuci vremena namjerno i smjelo.
-"Da, hajde pocni, ne mogu vise!"
-"A hoces li mi dati vremena da razmislim o onom sto ti zelim reci za laku noc?"
-"Okej, cekam."
Slijedi toliko sporo izvodba samog cina pozdravljanja za laku noc da ili zaspi pri tom ili postane nervozan.. zaspi tako, u standardnoj pozi i sa blago povijenim coskovima usana u osmijeh.
