Snijeg napolju je bio ogroman,u prošli sat vremena napadao je više od 5 centimetara. Ne mogu vjerovati da sam primorana izaći po ovakvom vremenu. Bolnica mora da je luda što me zove i očekuje da dođem.
Ali naravno,ići ću jer je zvučalo kao hitan slučaj. Bio je dan kada sam imala slobodno. Planirala sam ga provesti u odmaranju,no moje obaveze prema bolnici su to uništile. Nisam bila doktor,niti medicinska sestra. Bila sam dio programa kojeg je moj koledž uspostavio za nas kako bi se pripremili za rad u bolnici. Bilo je djelotvorno,jer skoro svi koji se priključe ovom programu zasigurno dobijaju posao.
Izašla sam napolje i krenula prema autu,ja sam bila jedina osoba koja hoda u ovo doba. 2 sata ujutro je i mrkli mrak je. Jedina stvar koja se mogla vidjeti su pahuljice koje je ulično svjetlo obasjavalo.
Bio je divan pogled. Svježi snijeg je stvorio besprijekorni bijeli pokrivač da bi prekirio okruženje,ukazujući da u skorije vrijeme niko nije izlazio napolje. London je jedinstveno mjesto za življenje,jedan dan je previše ledeno,dok je drugi samo prohladno.
Pažljivo se parkiram ispred bolnice,pogledam u retrovizor i vidim gomilu novinara kako trče ulicom. Vidjela sam svjetla hitne pomoći,te pomislila ko god da je unutra mora da je veoma poznat i važan. Ludi su što su napolju,ja nikada ne bih izašla da nisam morala. Vadim ključeve te ih spremam u torbu.
Duboko uzdišem prije nego otvorim vrata auta,namještajući torbu sa knjigama na rame. Hladan vjetar me udara,imam osjećaj da mi se lice zaledilo,i uskoro osjećam hladnoću po čitavom tijelu.
Preturam po torbi da bih našla ID karticu,provučem je te se vrata otvore kako bih ušla. Izdahnem u olakšanju kada moju kožu zagolica topao zrak. Bijeli zidovi i nejasne pločice podova me natjeraju da zastenjem. Krećem ka sobi gdje su medicinske sestre da bih ostavila torbu.
Potpetice odzvanjaju podom svakim novim korakom,omogućavajući svakome da zna kako se ja približavam. Pogledam dole osjećajući da mi telefon vibrira. Potražim ga,uzdahnem te ga ponovo vratim. Moja radnja biva prekinuta kada me medicinska sestra bukvalno gurne te udarim od zid. Lice mi je bilo toliko blizu ove zidne površine,da sam mogla uvidjeti svaki pokret kojeg je moler uradio. Namještam torbu i otvaram vrata sobe,treseći se od onoga što se desilo.
" Rebecca,baš smo raspravljali čiji su to koraci,da li je sve uredu? Zašto si ovdje? " glavna sestra,Meredith se raspituje,dok ja sklanjam pramen kose sa lica.
" Dobila sam poziv. " kažem joj te stavim torbu na stol. Baš kada sam htjela skinuti šal sve sestre počnu šaputati kada se začuju glasovi doktora koji govore da se svi maknu sa puta,nakon čega pacijenta odvedu prema sali za operaciju.
" Sretnik je onaj ko završi u toj sobi. " Meredith kaže,a ja uzmem međuspremnik.
Spuštam kaput i šal,i baš kada se okrenem da je pitam ko je taj pacijent ona nestane. Prevrnem očima te razgledam po sobi ne bih li našla neku zanimaciju. Uzimam malo ogledalce iz torbe te popravim šminku.
" Rebbeca baš si mi ti trebala. Na pozivu si zar ne? " gospodin Bambino me upita sa osmijehom a ja klimnem glavom. On je na čelu ovog programa,i pomaže mi sa svime. Vidim kako vadi hrpu papira,radzvajajući ih na nekoliko sitnih dijelova.
" Uzmi ove. " daje mi pacijentov karton.
" Želim ti pružiti neki doživljaj sa nečim ovoliko ozbiljnim,možda će nam ovo biti jedini ovakav slučaj u ovoj godini. Sala za operaciju 209,budi okolo i gledaj šta se radi. " kaže te nestane niz hodnik prije nego se pobunim. Nastupa pravi hitan slučaj,a on hoće da sudjelujem u tome?
Idem prema liftu,i razmišljam da li bi trebala pogledati ili ne. Baš kada sam htjela lift je stigao,dva doktora izlaze,potpuno ignorirajući me. Uzdišem te biram drugi sprat.
Gledam u malu gomilu papira u mojoj ruci,prelazim srednjim prstom po materijalu koji dijeli prednju i stražnju stranu kartona. Skupljam obrve pokušavajući pročitati vlasnika kartona.
" Harry Styles? " upitam sama sebe.
thanks reganriley for letting me translate her story
