SOLIS ET LUNAM (Sunce i Mjesec)
-Fantasy/vampire/wolf-
PRVA PRIČA SERIJALA O NADNARAVNIMA
Da bi sebe i svoje prijatelje oslobodio ropstva Sitis mora vampirskoj kraljici Rele donijeti srca dvaju vukodlaka. Kada s teškom mukom uspije riješiti zadatak...
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
NOĆ PUNOG MJESECA
✶✶♡✶✶ Lucem i Sitis ✶✶♡✶✶
- Znaš li gdje idemo? - upitam ga sjedajući u svoj slatki, mali autić - Misliš da je dovoljno udaljeno od naselja?
- Da - odgovori. - Ondje je sigurno za vukove. Već stoljećima je to njihov teritorij. Zato se iskreno nadam da neću biti baš toliki baksuz da me neki od njih dohvati. Vampiri tamo nisu dobrodošli.
- Nadam se samo da te ni ja neću na takav način dohvatiti.
- Bit će sve ok. Ne brini se.
- Trudim se, ali bojim se.
- Lucem. Ja ti pripadam u cijelosti. Ti to znaš i osjećaš. I vuk u tebi to osjeća. Nećeš me povrijediti. Ok?
- Hajde idemo, ne želim gubiti vrijeme.
*****
Božice, dovezla nas je do šume. Srce mi je tuklo kao grom. Nakon osamnaest godina ponovo sam ovdje. Vraćam Lucem tamo gdje sam je našao. Znao sam da će do toga jednog dana doći i sada sam se vratio tamo gdje sam počinio grozan zločin. Opet sam tako blizu Rele da mi se koža ježi. Guši me ovaj zrak. Osjećam blizinu svog grijeha, osjećam blizinu svih onih koji su još uvijek robovi u njezinu odvratnu kraljevstvu. Tom kaosu okruženom magičnim zidinama od zemlje do neba. Sveta Lumino, kada Nox uspije pobijediti zlo, sve će to nestati. Ništa više neće biti skriveno, svi će biti slobodni, a granice kraljevstva postat će nepregledne.
- Ovdje je tako lijepo - kažei protegne se kada iziđemo iz auta. - Zašto me nikad prije nisi doveo ovamo?
- Već si bila ovdje Lucem, samo što se ne sjećaš.
- Zbilja? Kada?
- Dođi- kažem, uzmem stvari iz gepeka i povedem je dublje u šumu. Draga božice. Tu kao da je vrijeme stalo. Onaj proplanak je isti samo sada sjajan od sunca. Grm u kojem sam našao Lucem nabujao je zelenim lišćem. A drvo. . . Stegne me u grudima. Raslo je naopako. Grančice si izlazile iz debla izbacivši zelene listove.
Ispod je raslo šareno šumsko cvijeće. Lucem baci torbicu na zemlju i potrči pravo tamo. Dodiruje drvo i cvijeće koje raste ispod njega. Očarana je, ali i nekako tužna. Vidim sjenu u njezinim očima. Zaboga, kako ću joj ikada imati hrabrosti reći da tu počivaju njezini roditelji. Da sam ja to učinio sa drvetom, da sam ih ja tu smjestio nakon što sam...
- Ovo mjesto je divno! - kaže dodirujući olistale grančice - Nikada nisam vidjela nešto slično. Proplanak je prekrasan. Pogledaj Sitis tamo je i nekakva mala pećina.
- Lux! - kažem mirno dok mi duša trepti.
- Uzbuđen si! Što nije u redu? - priđe i stavi dlan na moja prsa.
