Jednom kada izađem iz lifta,ugledam doktore i sestre kako trče hodnicima. Nisam bila upoznata sa ovim,jer bolnica nikada nije imala neki težak slučaj,do sada. Stisnem papire u ruci i nerado otvorim dupla vrata,sale 209. Kada uđem,zavjesa mi blokira pogled na,pretpostavljam,Harryja Stylesa,tako da bez izbora ostanem po strani.
" Hvala Vam. " žena uzme papire iz mojih ruku,i počne čitati. Nemam pojma ko je ona,ali je očito od nekog velikog značaja u ovoj situaciji. " Bez dijabetesa,ili srčanih bolesti. Dajte mu anesteziju i počnimo. " kaže te karton baci na obližnji stol. Kada riječi napuste njena usta,desetine ljudi se okupi oko njega. Teško progutam,nadajući se da neće umrijeti. Bila bi to užasna uspomena na posljednju sedmicu rada u bolnici. Minuti su prolazili,a otkucaji njegova srca na monitoru su postajali stabilniji. Čula sam izdah olakšanja svih doktora u isto vrijeme,a nakon toga su potapšali leđa jedni drugima sa osmijehom. Mora da je neopisiv osjećaj kada znaš da si spasio nečiji život.
Gledam doktora kako skida rukavice,a onda pogled usmjeri prema meni. Otvori ormarić a onda uzme druge. Mogu reći da pokušava shvatiti ko sam ja. Navuče rukavica a onda promeškolji prste. Čekam da njegove oči pogledaju u moje,kako bih mu objasnila ko sam.
" Ja sam dio programa,za studente i rečeno mi je da budem ovdje i- "
" Dobro,zaposlit ću vas. " prekine me i glavom pokaže da ga pratim. Doktor povuče zavjesu,a meni se oči rašire na prizor dečka. Čovjeka. Ima kovrdže,predivne kestenjaste kovrdže preko čitavog lica. Modrice i rane su po njegovom tijelu,i nema sumnje da bolje izgleda bez njih. Bio je visok takođe. Vidim da su morali produžiti krevet,tako da sigurno ima oko 2 metra. " Trebao bi se probuditi za...3 sata nadajmo se. " čovjek se prigušeno zacereka a i ja se nekako čudno pridružim,jer nemam pojma šta je smiješno.
Nadajmo se?
" Šta želite da uradim? " pitam gledajući kako se prsa kovrdžavog lagano podižu i spuštaju. Bilo je čudno koliko sam željela da preživi,a čak ga i ne poznajem. Dok sam ga proučavala,primijetila sam da su njegove kovrdže veličanstvene,posebne. Obično kod muškarca me to ne privlači,ali sa njim je drugačije.
" Kada se probudi,pitaj ga da li zna gdje je ili šta se dogodilo. Ako ne budeš mogla,klikni crveno dugme. " ove riječi me prekinu,a on mi pokaže crveno dugme u blizini kreveta. Klimnem glavom,ovo ne bi trebalo biti teško. Ako krene nešto loše,samo kliknem i to je to. " I usput,ja sam doktor Johnson. " pruži ruku,a ja je rado prihvatim. " Sretno. " namigne mi a onda ode niz hodnik. Pa dobro,vrijeme je da uradim nešto produktivno. Pogledam na sat,bilo je tek 3am. Prošao je samo sat od kada sam došla,a ja se osjećam kao da je prošlo 7. Sjednem u kut sobe,i gledam u monitor dok linije idu gore-dolje. Mora da je imao ozbiljnu nesreću,i nadam se da neće poludjeti kada se probudi.
-
" Oh Bože,Becca! To je Harry Styles. " Louis,moj najbolji prijatelj,poviče a ja mu dlanom prekrijem usta. Pozvala sam ga da mi donese doručak,danas mu je prvi dan na poslu i došao je čak i ranije da bih sve pripremio do početka radnog vremena.
" Pitala sam te da mi doneseš doručak,a ne da vičeš. " uzimam vrećicu hrane dok je on zadivljeno buljio u Harryja Stylesa. " Šta je on? Glumac ili šta? " pitam i uzmem komad muffina. Yum,ovo je kupio iz pekare na Sjevernoj Aveniji. Tako me dobro poznaje.
" Šališ se zar ne? Ovo je Harry Styles. Harry Styles. " kaže,te klekne pored njega.
" To mi govori puno toga. " ogorčeno kažem,a on zanemari moj ton i uzdahne.
" On je bokser,znaš? Kao na kanalu 7. " informira me,a ja usnama oblikujem 'o'. Nije ni čudo zašto su novinari ispred po ovakvom vremenu.
" Ne diraj ga! " povičem,kada Louis krene dodirnuti njegovo lice.
" Oprosti,on je samo..poznat i ugh. " dođe do mene i pogleda vani. " Ne mogu vjerovati,od svih mogućih ljudi ti si u sobi sa njim,još te nije briga. " prevrne očima,i mogu vidjeti da je na neki način ljubomoran zbog pozicije u kojoj se nalazim.
" Hej,nije da me nije briga...samo nisam znala ko je. Ne gledam sport,Lou. " podsjetim ga,a on opet uzdahne.
" Dobro,stvarno bih želio ostati ovdje i pričati sa tobom...zauvijek. " nasmije se " ali se moram vratiti na posao. " raširi ruke,a onda me primi u zagrljaj " sve ćeš mi reći o ovome,kasnije. I sljedeći put odgovaraj na moje pozive. " uzme torbu,i mahne mi. Otvorim usta kako bih mu rekla razlog tome,ali on već izađe. Počnem se igrati sa kosom,jer je ovaj posao tako...dosadan. Louis je bio jedina osoba koje me održavala ovdje,a sada nije proveo ni 10 minuta sa mnom. Sjediti sa skoro mrtvim čovjekom i nije baš zabavno. Pokušavala sam zamisliti kako izgleda. Koje su mu boje oči? Ili o tome kako će mu glas zvučati kada se probudi. Hoće li biti dubok i hrapav,ili dubok i gladak? Ili će možda biti malo viši jer ima kovrdžavu kosu. Šta? Kakve veze kosa ima s tim?
Protresem glavom na moje smiješne misli,i okrenem se par puta na stolici. Kada pogledam u njega jedan od jastuka biva na ivici i malo mu treba da padne na pod. Ustanem te odem do druge strane kreveta pokušavajući ga namjestiti,a da ne uradim ništa što bi mu moglo naštetiti. Kada to to nije uspjelo,lagano sam podigla njegova leđa.
Vidim kako mu se nos bora,a ja otvorim širom oči na pomisao da se stvarno budi. Ostani mirna,diši. Namjestim jastuk,a njegova usta napusti tihi jecaj. Duboko uzdahnem,kada slučajno udarim njegovo rame,dok izvlačim ruku ispod jastuka. Začujem slabo mrmljanje sa njegove strane,i znam da će ubrzo otvoriti oči,osjećam to. Grickam nokte nesigurna da li bih trebala samo sjesti ili uraditi nešto. Prije nego sam donijela odluku,moje tijelo je bilo okrenuto prema njemu,i tada sam se upoznala sa dva para zelenih očiju.
" Zašto,...hej. " glas mu je definitivno bio hrapav i dubok. Kratko se nakašljao,a ja sam već bila spremna prtisnuti crveno dugme. " Ne. " opet se zakašljao,a ja sam odustala.
" Je li ovo raj? Mora da si anđeo. " pospano se naceri,a ja prevrnem očima. Baš to. Znala sam da će se ovako ponašati. Nije li tako sa svim poznatim licima?
" D-da li znaš gdje si? " pitam prisjećajući se šta mi je doktor Johnson rekao.
" Um, " zakašlje se zatvarajući oči,a onda uzdahne " sranje " promrmlja i otvori oči " ja sam Harry. "
Nisam gubila vrijeme te sam odmah stisnula dugme. Nisam bila u poziciji da pričam sa njim,posebno jer je nokautiran usred hladne noći. Vilica mu se opustila dok je gledao okolo po sobi. Uskoro su se pojavila dva doktora od kojih je jedan bio doktor Johnson. Dala sam mu osmijeh,a on je uzvratio te sjeo pored kreveta. Ubrzo mu je pregledao vid,i sve monitore. Moje misli su otišle na ono što mi je rekao. Jedva da je gledao,a flertovao je sa mnom? Čak me ni ne poznaje. Bila sam ošamućena zbog svih ovih silnih pitanja,koja sam postavljala sama sebi.
" Možeš sada ići dušo. " doktorica mi kaže a ja klimnem glavom,uzimajući muffin i prisjećajući se Harryjevog i mog razgovora,ako se može tako nazvati.
