🌞Solis et Lunam🌛 🔚

30.

ஜ۩۞۩ஜ 𝒜𝓃𝒾𝓂𝑒 ஜ۩۞۩ஜ

 - Ne mogu da vjerujem da će izaći iz sobe. Čak je pozvao Noxa na trening. Tjedan dana niti jede niti pije. Nikoga nije pustio unutra. Da ne znam da ne može umrijeti, pomislio bih da je zbilja riknuo.

- Pusti ga, Ani. Znali smo da će se ovo dogoditi. Lucem ga je ostavila. Što očekuješ kakav bi trebao biti? Ovo je još i dobro. Mislio sam da će biti puno gore.

- Lucem ga nije ostavila! Samo se malo udaljila od njega. Ona ga nikad ne bi mogla ostaviti. On je nezin život.

- 'Si pričao s njom?

- Ne. Nor je rekla Vjetriću kad je došla po Luxine stvari. I Lux pati. Jako. Ali ne želi ga vidjeti, nije još preboljela. Mislim da nikada i neće preboljeti, ali sam siguran da će mu oprostiti. Svima nama. Bez nje je ovdje kao bez života. Nedostaje mi. Rado bih je posjetio, ali vjerujem da joj je sada zlo od svih nas.

- Nox kaže da Lucem nije ljuta na nas. I da joj nedostajemo. Ali ne želi se vratiti. Ne još.

- On je tamo s njom?

- Ne. Nije ju video od one večeri, kad je razgovarala sa Sitisom. Rekla je da želi samoću pa su se svi sklonili. Čuju se telefonom, razgovaraju. Pomalo. On veli da puno plače i ponekad se ispriča jer nije u stanju s njim razgovarati. Osjećam da Noxu nije svejedno. On zbilja voli Lucem.

- Kako to misliš voli ju?  Hoćeš reći VOLI JU? Kralj je voli? Pa samo nam je još to trebalo!

- A jebi ga. Probao sam ga odgurati u drugom smjeru, ali ne ide. U govnima je do nosa.

- Ali Lux voli Sitisa! Jasno ti je da će ga voljeti , ono zauvijek? Kralj nema šanse.

- Znam čovječe! - taj me mladac po tom pitanju zbilja pilao, a ja sam se kao pravi zabrinuti otac žderao jer nisam ništa mogao učiniti.

- Ako Sitis sazna za to biće velikog, ali mislim veeeelikog sranja!

- Ne! Ne smije saznati. Pogotovo sad. Tako je sjeban! Ne želim da zbog toga potpuno odlijepi.

- Ništa što već ne znam, sada nisam saznao! I idioti prestanite me štititi i skrivati stvari od mene. - Sitisov me glas presječe na pola. Sve je čuo. Jebote, al' smo sad najebali. Lagano  se obojica okrenemo prema izvoru tog dubokog, bolnog glasa. Razoračimo oči vidjevši ga. Brat kojeg poznajemo stoljećima izgleda neprepoznatljivo. Njegovo  tijelo i dalje je  veliko, ali ispijeno. Kosa mu  doseže do ramena i nije više  boje karamele, nego u nekoj nijansi crne i sive, pa mi se čini kao da gledam noć osvjetljenu mjesečinom. Brada mu je prekrila glatko lice, i nije se nimalo potrudio srezati ju. A najgore od svega  su njegove oči. Te vrišteće žute oči, sada su ugljeno crne bez ijednog trunka svjetlosti u njima.