Trade

Dvanaesto poglavlje

ALICE HALL

Shvatila sam, napokon, da usprkos tome što se Betty ponaša kao da ju ne pogađa previše što je oteta i prodana kao igračka, to nije bila istina jer sam ju ujutro pronašla kako plače u kupaonici. Ni jedna ni druga nismo rekle ni riječ, samo sam se spustila na koljena pored nje i čvrsto ju zagrlila i sama osjećajući kako mi suze klize niz obraze.

U tom sam se trenutku osjećala nekako slabašno, kao da sam neka krpena lutka. Cijelo ovo vrijeme sam pokušavala biti hladnokrvna prema ovoj situaciji, ali tada, tog trenutka dok sam s Betty sjedila na hladnim kupaonskim pločicama i tiho plakala, shvatila sam da je ta moja hladnokrvnost samo sve pogoršala. Trebala sam vrištati, udarati, psovati i prijetiti svima i svemu, trebala sam ih sve poslati k vragu i improvizirati onog trenutka kad sam stigla ovdje. Možda, samo možda, bih čak nešto i postigla.

"Mrzim ih, Alice", šapnula je nakon nekog vremena odmaknuvši se od mene. "Sve ih mrzim. Jedva čekam da pobjegnemo."

Kimnula sam glavom i palcem nježno obrisala suze ispod njezinih očiju. "Znam, Betty, i hoćemo. Jake će nam pomoći." Nije bilo nikakve potrebe da to kažem jer je to i sama znala, ali objema sam nam ulila malo više hrabrosti i snage spomenuvši njegovo ime i plan na kojemu je, nadala sam se, radio već punom parom.

Prva stvar koju ću napraviti ako - kad - pobjegnem, bit će pronalazak Maxa i kad ga pronađem, ubit ću boga u njemu. Natjerat ću ga da plati za sve kroz što sam morala proći zbog njega. A nakon što ga ubijem, vratit ću ga i život i predati policiji da ga bace u zatvor, gdje i zaslužuje biti, kao i svi ovi luđaci ovdje.

"Što smo mi to napravile Bogu da smo završile ovdje?" promuklo me upitala.

Da je situacija bila drugačija, rekla bih nešto tipa Vjerojatno nismo redovito išle na svetu misu, a onda bismo se obje nasmijale kroz suze. No situacija je bila takva kakva je bila i mislim da nijedna šala na svijetu nije bila prikladna. Potom sam htjela reći da, ako nam se ovo doista događa, Bog ne postoji jer da postoji ne bismo bile ovdje, ali sam pomislila da je Betty vjerojatno bila vjernica čim je spomenula Boga. Shvativši da će sve što kažem zvučati loše i možda ju uvrijediti, zagrizla sam usnicu.

"Ne znam, Betty", rekla sam iako to nije bio odgovor kojeg je ona željela čuti. "Ne znam."

Namrštila se. "Znaš što, počinjem misliti da On čak i ne postoji."

"Zašto to misliš?"

"Svi uvijek govore da je sve što nam se događa u životu dio Njegova plana. Ali zašto bi Njegov plan za nas bio baš ovo? Kakvu On to uvrnutu igricu igra? Cijeli život mi govore da se uvijek uzdam u Boga, a gdje je on sad? Hmm? Reci mi, Alice! Gdje je taj svemoćni Bog sad, u ovom trenutku kad ga najviše trebamo?" podigla je pogled prema stropu kao da očekuje da će se sada od negdje pojaviti Bog i dati joj odgovore na sva životna pitanja. Zatim me opet pogledala nakon nekoliko trenutaka, a mene je nešto probolo u srcu kad sam vidjela te tužne oči kako me promatraju pune suza. "Gdje je?"

Zapanjio me ton njezina glasa nakon te posljednje rečenice. Zvučala je tako ljuto i... iznevjereno, shvatila sam. Bila je vjernica, očito, to mi je postalo jasno kad sam ugledala kako se igra ogrlicom na kojoj je bio privjesak križa, a i zbog svega što je govorila. Ali bila je iznevjerena jer je imala osjećaj da ju je Bog napustio kad ga je najviše trebala.

"Betty", započela sam iako nisam znala što bih uopće rekla. "... On je ovdje. Uvijek. Očito te- nas nije napustio."

"Kako misliš?" šmrcnula je, obrisavši nove suze koje su joj klizile niz crvene obraze.

"Pa... Jake", jednostavno sam rekla. "Da nas je doista napustio, Jake nam ne bi ponudio da pobjegnemo."

To je bilo sve što je trebala čuti. Nakon mog odgovora se smirila i dopustila mi da ju odvedem iz kupaonice u krevet. Iako je protestirala i govorila da nije umorna, zaspala je gotovo odmah, a ja sam otišla u dnevni boravak, pronašla neku knjigu i počela čitati.