Više od riječi

1.

(Nova priča :D

Podržite me pritiskom na zvjezdicu ako vam se svidjelo pročitano i ostavite koji komentar premda je ovo tek prvi dio.

Možete priču staviti u knjižnicu i, još bolje, na reading listu ako ju možda želite nekome preporučiti :D

Uživajte. Jako sam sretna i uzbuđena što vam ju predstavljam.

Hvala na svemu xx)

Zaigrano vrtim ključevima po rukama dok hodamo prema dogovorenom mjestu. Moja mama i ja. Baš kao i inače. Zapravo bi bilo previše čudno da je nemam uza sebe. Gdje god da je ona, tu sam i ja i obrnuto. Odgovara nam to. Budući da nas je tata napustio i prije nego što sam se ja rodila, zbližile smo se jer smo i imale samo jedna drugu. Mnogi tinejdžeri su u groznim odnosima sa svojim roditeljima, ali ja nikada ne bih mogla odbaciti mamu ili se loše ponašati prema njoj jer se žrtvovala za puno stvari kako bi me uspjela uzdići. Njoj dugujem barem četvrtinu onoga što jesam.

Drugu četvrtinu dugujem Desmondu. Nisam ga vidjela, koliko, možda dva tjedna? I to je puno s obzirom na to da sam naviknula viđati ga svaki dan. Pogotovo preko praznika jer sam ja nastavila raditi u kafiću još ta dva tjedna, a on je svoj posao konobara završio kada je otišao na odmor. Činilo se kao da mjeseci prolaze jer mi dani nisu bili potpuni. Bilo je očajno dosadno svaki dan sama ići na posao. Vampirski dnevnici su stvarno odlična serija, ali prošla sam i tih nekoliko sezona. Pročitala sam hrpu knjiga. Vozila sam se biciklom i uživala u prirodi. No... nedostajao je on da mi smeta i zadirkuje me dok uživam u tom svom miru.

Vrijeme tako sporo prolazi kada zapnete u Cold Lakeu. Živimo u malenom gradiću na samom sjeveroistoku Kanade. Mnogi odmah pomisle kako je ovdje teško živjeti, ali ne bih se složila s time. Cold Lake ima veliko srce za svakog svog stanovnika i turista, no mislim da mi se ipak najviše sviđa što smo okruženi kilometrima šume i planina. Ovdje nikada nije dosadno.

Desmond je htio uživati s gospođom White i Chesterom na odmoru u Velikoj Britaniji. Imaju dosta rodbine tamo pa nije čudno što svako malo lete za Englesku. Naravno da me pitao želim li ići. No nisam mogla... željela sam da se lijepo provede s obitelji, mislim, barem s mamom i bratom. Isključio je mobitel i koristio isključivo bratov fotić kako bi sve dokumentirao. Zna koliko volim slike i kada mi prepričava svoja putovanja na onaj svoj desmondovski smiješan način. Hvala Bogu i na tome što mu je podario talent za umjetnošću i puno kreativnosti. Za rukom su mu, bez sumnje, polazile mnoge stvari.

Iako sam ga jedva uvjerila da stvarno ne želim i ne mogu ići, s druge strane sam jako htjela da me povede sa sobom. I Svemir zna da mi duša živi u Engleskoj. Dok planiram sve u vezi fakulteta, sanjam kako i ja putujem u Englesku. Sanjam kako mi britanski naglasak ispunjava uši pri svakom koraku. Sanjam kako studiram englesku književnost. Sanjam da pišem i čitam kući koju ću jednog dana kupiti od svojih novaca. Puno toga sanjam, a malo toga je trenutno izvedivo, koliko god se trudim.

"Kada su rekli da stižu?" trznem se na majčin glas.

"Avion je trebao sletjeti...", protresem lijevu ruku i pogledam na sat. "Prije petnaest minuta."

"Onda vjerojatno čekaju stvari." zaključi mama.

Budući da mama i ja nemamo auto, Desmondova mama nam je ostavila svoj na korištenje dok ih nema da ipak možemo malo hodočastiti po gradu. Zauzvrat sam prije dva dana očistila prtljažnik od nepotrebnih stvari kako bi im onda koferi stali unutra jer je svima poznato da se s puta vraća duplo debljih kofera ako ne i s jednim koferom više.