Tko sam ja? Sto se desilo? Sto radim ovdje? Hiljadu pitanja mi se vrtilo po glavi dok sam lezala u bolnickoj sobi. Nicega se nisam sjecala, uopste nisam znala svoje ime. Nisam znala ni tko sam ni sto sam ni otkud sam.. Nista nisam znala.. U jednom trenutku sam pomislila da san mrtva jer, sva bijela boja u sobi stvarala je takvu depresiju da se uopste nisam mogla koncentrirati na zivot, jednostavno sam bila uvjerena da sam mrtva.. Ali moja misao je ubrzo bila prekinuta. U sobu je usao doktor, visok, mlad, mogu reci da me privlacio, bio je zgodan.
"Kako se osjecas"-upitao me..
"Tko sam ja?! Sto radim ovdje?!"-pitala sam s nesigurnoscu i odmah upratila iznenaden izraz njegova lica..
"Ti se bas niceg ne sjecas?"
"Ne?"-rekavsi to shvatila sam da nesto nije uredu, cekala sam njegov odgovor, a on me samo gledao.
"Reci mi molim te, reci mi tko sam!"-nadala sam se da ce mi bar reci ime..
"Ti si Leona Devine. Imas 19 godina, ne mogu vjerovati da se niceg ne sjecas.. Sve je upropasteno.."
"Sto je upropasteno?! Sve mi reci"
"Prije tocno 3 mjeseca desila se uzasna prometna nesreca na autoputu a3, u toj nesreci bila si ti, Martina i Katya, bila ste pijane i prevrnule ste se par pute nakon sto ste udarile u ogradu. Njih dvije nisu prezivjele, ali ti nitko nije mislio da ces biti dobro, pala si u komu, jedno vrijeme su cak razmisljali o uspavljivanju.. I kad bi se probudila, a to nitko nije ocekivao, bila bi fenomen. I evo probudila si se, ali se niceg ne sjecas i tu nastaje problem.."
Zazmurila sam, grozna slika mi se stvorila pred ocima.. tu je zapocela moja patnja.
