Trade

Četrnaesto poglavlje

(znaaaam da sam grozna, nemam isprike ovaj put)

JAKE PARKER

Povukavši posljednji dim cigarete - koje uopće ne pušim, ali nervoza je odradila svoje - i bacivši ju na pod, zgazio sam opušak potplatom tenisice i pogledao na sat. Pola dva iza ponoći. Prije pola sata sam poslao poruku Benu pitajući ga je li sve u redu, no nisam dobio odgovor zbog čega me počela hvatati panika. Isto tako, nisam želio trčati pred rudo i ubijati se u pojam pitanjima što ako. Bio sam rastrgan između odlaska ondje i ostanka ovdje.

Uzdahnuo sam, provukavši ruku kroz kosu i zatim ponovno provjerio mobitel, ali nisam imao nikakvih poruka pa sam ga vratio u džep i počeo šetati gore-dolje ispred kombija kojim sam trebao odvesti djevojke nazad u grad, u policijsku stanicu. Nešto nije bilo u redu, već su trebali doći ovdje.

Izvukao sam mobitel iz džepa i poslao nekoliko poruka Benu.

Gdje ste? Je li sve u redu?

Što se događa?

Zašto mi ne odgovaraš?

Izvadio sam još jednu cigaru iz paketa, stavio ju među usne i zapalio. Pušio sam sa šesnaest godina i to isključivo zato što su svi u društvu pušili, a ja nisam želio biti izuzetak. To je bila najgora odluka mog života, možda čak i gora od ponovnog vraćanja ovom poslu jer stvarno nisam nigdje vidio poantu u uništavanju svoga zdravlja tim sranjem. Ipak, nisam bio ni svjestan onoga što sam radio jučer poslije podne kad sam stao na kiosk kako bih kupio paket cigareta i upaljač. Shvatio sam da ih imam tek prije dva sata i u ta dva sata sam ispušio večinu kutije.

Malo mi se vrtjelo u glavi od svih tih silnih cigareta u tako kratkom vremenu i bilo mi je muka i znao sam da je to bilo zato što dugo nisam pušio. Još sam se uvijek sjećao onog dana kad sam zapalio svoju prvu cigaretu i ispušio ju do kraja, sam samcat. To je također bio i prvi put da sam se napio kao stoka i završio prikrpan za krevet tri dana zbog svega što sam miješao te subote.

Pogledao sam još nekoliko puta sat na mobitelu i nakon što sam ispušio i posljednju cigaru iz paketa, napokon sam začuo bat koraka i glasove. Sad sam već bio i pomalo razdražen zbog svog tog silnog čekanja i prva rekacija koja mi je došla bilo je jebati Benu sve po spisku. Izašao sam iz kombija u koji sam se bio izvalio kako bih smirio vrtoglavicu i mučninu i otvorio usta, spreman obasipati Bena svim uvredama i psovkama koje mi padnu na pamet, a onda sam naglo ustuknuo.

Nigdje nije bilo Alice.

Pregledao sam lica svih djevojaka više puta, no među njima nije bilo te smeđokose djevojke koja me toliko privlačila. Čak sam shvatio da nisam toliko ni razmišljao o Felicity otkako ju poznajem, što je stvarno bio veliki napredak. Felicity mi je bila cijeli svijet, a onda sam upoznao Alice i cijeli svijet više nije bio bitan. Bilo je bitno jedino da je ona na sigurnom, što u tom trenutku nije bila.

"Koji kurac?!" viknuo sam na Bena promatrajući ga u nevjerici. Nisam se zamarao ostalim djevojkama, iako sam krajičkom oka vidio da su bile raščupane, s ogrebotinama od grana po licu, rukama i nogama i vrlo vjerojatno jako umorne.

Zurio sam u Bena, promatrao masnice i sasušenu krv na usni i obrazu i pitao se što je to dovraga pošlo toliko krivo da je Ben izgledao kao da ga je izbacila poplava. Namrštio sam se.

"Gdje je ona?" oštro sam upitao, ali nije bilo odgovora. "Ben! Gdje je?!"

Nekoliko djevojaka se lecnulo kad sam tako neočekivano viknuo i jedna od njih mi je prišla, položivši ruku na moje rame kako bi me smirila, ali otresao sam ju kao muhu.

"Jake, smiri se", rekla je ignorirajući moj ispad. "Nećeš ništa postići vikanjem."

Duboko sam uzdahnuo, svjestan činjenice da je bila u pravu. Pokušao sam smiriti disanje i srce koje je kucalo kao ludo, a zatim oblizao usnice i mirno ponovio pitanje Benu.

Oklijevao je i izbjegavao me pogledati, a zatim je uz duboki uzdah rekao: "Silas ju je zatvorio u svoj ured." Nakon tih riječi imao sam osjećaj kao da me netko opalio toljagom.

Nekoliko trenutaka sam ga samo blijedo gledao, kao i on mene. Potom sam oblizao usnice, ugurao mu ključeve auta, koje sam cijelo to vrijeme čvrsto stiskao, u ruku i okrenuo mu leđa.

"Odvedi ih na sigurno", rekao sam uspevši se u kombi kako bih uzeo pištolj. Provjerio sam šaržer i uzeo još jedan za svaki slučaj, provjerio osigurač i zatim zataknuo pištolj za pojas. Okrenuo sam se nazad prema Benu, spreman proći pored njega kao da ne postoji, ali zgrabio me za nadlakticu nakon dva koraka.

"Gdje misliš da si pošao?" upitao je podignutih obrva.

"Nema teoretske šanse da ju ostavim ondje."

"Jake... to je opasno."

"Neka je, ne ostavljam ju", odmahnuo sam glavom.

"Jake..."

"Ben!" prekinuo sam ga. "Ovo joj je vjerojatno bila jedina šansa za bijeg. Silas kad shvati da su sve one nestale otići će na drugi kraj svijeta jer zna da sam ja upetljan u njihov bijeg i zna da ću upetljati policiju... i povest će Alice. Ne mogu to dopustiti. I neću. Ne, ako joj mogu pomoći."

Sada je on odmahnuo glavom, promatrajući me kao da sam lud, ali barem me pustio iz stiska i podigao ruke u znak predaje. "U redu, u redu. Što ćeš... kad pobjegnete?" Pravio sam se da nisam primijetio malu stanku kad je htio reći 'ako' umjesto 'kad.'

"Smislit ću nešto usput", slegnuo sam ramenima.

Nasmijao se. "Nadam se da će ti ovaj usputni plan upaliti."

Nasmijao sam se i ja, prisjećajući se svojih posljednjih nekoliko usputnih planova koji su pošli previše krivo. "I ja se nadam."

"Sretno, Jake."

"I vama." Iako sam se nadao da će sve biti u redu. Bože, mrzio sam to priznati, ali bilo me prokleto strah.

Nakon toga smo se razdvojili, a ja nisam uspio potisnuti onaj osjećaj duboko u sebi koji je govorio da je ovo možda posljednji razgovor kojeg sam vodio s Benom. Zadrhtao sam od same pomisli na vlastitu smrt. K vragu i sve, nisam želio umrijeti, ne još. Stoga sam podigao glavu visoko gore, odlučan u namjeri da svom voljenom ocu pripremim pakao.

* * *

Neću lagati, bilo je malo teško prošuljati se kroz svo osiguranje koje je Silas postavio kad je shvatio da su djevojke nestale, ali on me sam trenirao prije puno godina, tako da sam bio bolji, brži i tiši od većine svojih suparnika. Srce mi je u prsima nabijalo kao pomahnitalo dok sam se nečujno približavao svom odredištu - vratima za stražnji izlaz. Uputivši kratku molitvu kome god da je slušao, uhvatio sam kvaku i povukao i - ništa. Apsolutno se ništa nije dogodilo. Niti se oglasio alarm, niti su se vrata otvorila.

"Sranje", promrmljao sam si u bradu i potrčao iza kluba, tražeći prozor očeva ureda. Kad sam ga napokon pronašao, Silas me skoro vidio, ali sam se u posljednji tren bacio na pod i ostao uza zid. U tih nekoliko kratkih sekundi što sam uspio baciti pogled na prostoriju nigdje nisam vidio Alice. Još sam jednom ponovio 'sranje.'

Nakon nekog vremena sam odlučio iskušati sreću i provirio ponovno kroz prozor. Ovoga puta sam ju ugledao. Bila je svezana uza zid, s trakom preko usta i suzama u očima. Ugledala je i ona mene i čim je shvatila da sam to ja, uplašene oči samo su se još više raširile. Počela se koprcati poput ribe na suhom, a dok sam ja shvatio što mi pokušava reći, već je bilo prekasno.

"Vidi, vidi", začuo sam podrugljivi glas iza sebe popračen repetiranjem pištolja i sklopio oči. Kriste. "Što nam je to maca dovukla?"