'Torn'

Da li ste se ikad osjećali slomljeno?Kao da ste napola živi?Kao da hoćete da umrete,ali ne možete?Kao da se čitav svijet srušio na vaša leđa i ubija vas,ali polako,bolno..Jeste li se ikada osjećali drugačije od drugih?Kao da ne pripadate ovdje?Kao da ste upali u pogrešan film,ali ne možete izaći?Kao da ste zarobljeni u nekom prostoru,a izlaza nema nigdje.Da li znate koliko boli kad vam svi odjednom okrenu leđa?Kad su svi protiv vas samo zato što niste kao oni?To užasno boli.Peče,i neda vam da s mirom živite svoj život.Već se morate neprestano okretati problemima i tražiti način da ih riješite.Svi se okrenu protiv vas,jer nemaju razumjevanja,razvili su neku svoju sliku u glavi,i ne zanima ih ono što pričate,jer čuju samo što žele.Ne zanima ih što se kidate na milion malih djelića.Ne zanima ih što se lomite.Ne zanima ih što vas boli.Već ih samo zanima kako da pogoršaju i kako da vas u potpunosti unište.U mom slučaju to im je pošlo za rukom.Zbog tih drugih su me proglasili ludom i ne razumnom osobom.Zbog tih istih ja sam mjesecima bila ne ljekovima koji mi nisu bili potrebni.I nakon svega toga,ja se vraćam...Vraćam se kući.Među te iste ljude,samo..Ovaj put ja nisam više ista...Zbog njih sam postala druga osoba.Postala neka sasvim druga Ariana.Suviše hladna i bezosjećajna.Suze koje sam lila zbog njih, sad su nestale.Oko srca sam izgradila zid,a da ga sruše trebaće im vremena.Godinama su vršili teror nadamnom,bez trunke savjesti.Mučili su me i psihički i fizički.A ja...Suviše slaba da se izborim sa njima...Suviše osjetljiva i krhka.Ali da..To je prošlost!I u budućnosti im to neću dozvoliti.Dovoljno sam očvrsnula i spremna sam da se suočim sa njima.Na neki način sam im zahvalna..Napravili su mi pakao od života,a tako sam postala mentalno jača osoba.Tada nisam mogla otići..Nisam bila punoljetna..Ali sad..Ništa me ne sprečava.S obzirom da sam nekoliko mjeseci boravila na psihijatriji,i da sam propustila dosta toga..Moraću polagati razred...Ali ipak se moram vratiti...Pravilo.Iskreno..Sve će ovo biti kao novi početak...Ponovo sloboda,buka,škripa guma od auta..Ali to je London.Bučan i uvijek na nogama.Danas je dan kad ću ponovo ugledati svjetlo dana.Ali i vratiti se u istu onu kuću u kojoj sam doživjela svašta.I jedno saznanje koje mi može promjeniti život iz korjena,ali ja sam to sakrila negdje duboko u sebi.Jer ne smatram to nečim dobrim,čak šta više..Može biti vrlo loše ako se ne umije kontrolisati..O čemu pričam?Zasnaćete,ali..Ne još..Ima mnogo vremena..Iskreno..Ne želim da se vraćam u tu kuću,ali bježanjem od toga neću ništa postići,samo će me to kopkati i neću moći živjeti kao treba,jer će me proganjati to.Nikad nemojte bježati od problema jer ne postižete sa tim ništa,kad-tad ćete se morati suočiti s njima,samo je pitanje vremena.