Pogrešno vrijeme

''Zgrada''

Drhtavih ruku polako otvaram vrata sobe, dok pokušavam umiriti male dlačice moje kose koje vijore i peckaju me po mom licu. Bacim se na moj udobni krevet, uvaljujući glavu u njega, opuštajući se.

Još jedna neuspjela noć i plan, da ponovo vidim Harija. Možda jednostavno trebam prestati da planiram stvari i da se trudim oko svega toliko. Možda sam previše shvatila odluku da želim biti opuštenija i da želim opasnost u svom životu. Kada god bih se trebala suočiti sa opasnošću, uvijek sam bježala glavom bez obzira, ali ovoga puta, nešto je drugačije, kao da me nešto gura ka tome i neobjašnjivo je koliko se želim približiti i prkositi opašnošću. Previše sam se umorila ovoga puta i bježanja od pasa lutalica i od predugog lutanja, stvarno trebam osmisliti bolje planove od tih da se kao nekakva uhoda krijem iza žbuna koji se nalazi ispred njegove kuće.

Ustajem sa kreveta, bacajući kožnu jaknicu pored, skidajući ostalu odjeću, koju takođe, bacam pored. Ne mogu sada još i o odjeći da mislim. Uzimam široku crnu majicu i navlačim je na sebe, dok odjeću koju sam skinula pomjerim samo nogom. Svoju, sada, već čupavu kosu podignem i zavežem u punđu i tako pripremim sebe i eto mene u kućnoj varijanti.

Polako priđem ka prozoru, rukama se čvrsto pridržim za prozorska okna, dok me vjetar lagano miluje i zapljuskuje. U Njujorku je skroz drugačija klima, što mi se izuzetno mnogo više dopada od Londona, gdje je stalno tmurno i pada kiša. Mada, koliko god bih je obožavala, voljela sam i toplo vrijeme.

Spustivši pogled ka dolje, primijetim Davinu, koja je sada bila pribijena uza zid kapije od kuće, dok joj je dečko sa kapuljačom, ostavljao poljupce po vratu, a njene ruke su hodale po njegovim leđima. Par trenutaka kasnije, dečko sa kapuljačom je podigao svoju glavu, a zatim joj ostavio dug poljubac, vjerovatno na njenim usnama. Kada su već završili sa ovim radnjama i očigledno se pozdravili, dečko je na trenutak skinuo kapuljaču. Skoro sam se glasno nasmijala od radosti kada sam ugledala koji je dečko u pitanju. Mali plavušasti dečko nije zaostajao i nije se plašilo, koliko mi je bilo drago zbog Davine, toliko i nije. Osuđujem i ne podržavam sve ovo, jer ovaj dečko ima djevojku. Nije me briga za njega, Davina će jedina ostati slomljenog srca.

Duboko udahnem svjež vazduh, dok se polako sklanjam sa prozora i ulazim u svoju sobu. Ugledam maleni kolaž koji se nalazio na stolu, i odmah se prisjetim svojih želja iz djetinstva. Kao djevojčica uvijek sam maštala o tome kako ću jednoga dana napuniti ormar medaljama i peharima, a sebe napuniti srećom i zadovoljstvom. Maštala sam da postanem uspješni atletičar, po svaku cijenu. Ali većinom želje ostanu neostvarene, koliko god ti maštao o tome. Jedini izgovor u svemu ovome jeste to, da nisam to dovoljno željela, jer da jesam, onda bih uspjela.

Ostavim kolaž na svoje mjesto, zatim se uvučem u krevet i pokrijem se toplom dekicom, a nakon što se dovoljno utoplim, uzimam laptop, ne bi li provjerila da li je izašla nova epizoda omiljene serije. Ovo mi je došlo nakon iscrpljujućeg dana.

Osjetim nečiji brzinski ulazak kroz vrata moje sobe, a onda udubljenje na krevetu. Nevoljno se pomjerim, gledajući nasmijanu Davinu. Njena duga plava talasasta kosa je bila čupava i više nego obično, a njene crvene i modre usnice su čisti dokaz da je bila dobro ljubljena. Nasmiješim joj se vragolasto, oslanjajući se na laktove kako bih je mogla još bolje vidjeti.