Dvadeset i prvi rujan

Sjećaš li se kad smo počeli? Sjećaš li se, kad smo završili? Ili su ti godine izbrisale sve uspomene?
Znaš i sam, ma bili smo djeca. Tebi tek šesnaest, a meni tek četrnaest. Stvarno, djeca!

Početak, onaj lipanj, bio je divan, divniji od divnog. Doduše, srpanj i kolovoz, bili su još ljepši, onda kad su to trebali biti. Imali smo mi sunčane i kišovite dane, baš kakvi su i ti mjeseci bili. Čas hladni, čas topli.

A sjećaš li se rujna, dvije tisuće i četrnaeste godine? Je li i tebi bio paklen onako kako je meni bio i svaki mjesec poslije njega?

Dobro, možda ti lažem, početak je bio lijep kao i prethodna dva i pol mjeseca koja smo proveli skupa. Međutim, onaj dvadeset i prvi rujan, te iste godine, pogodio me kao šaka u grudi i obilježio za ove tri godine što su prošle. Možeš li vjerovati da je stvarno toliko prošlo? Uistinu se nadam da ti je ostala pokoja lijepa uspomena.

Shvaćam da tebi ovo nimalo neće značiti, ali lakše se borim s emocijama onda kad im dopustim da isplivaju na površinu. Uostalom, nikad nećeš ni znati da baš tebi pišem. Možda je tako i bolje.

A opet, teško mi je kad se sjetim svih tih uspomena koje si ti možda i zaboravio. Vjerojatno niti ne želiš da te podsjetim, no eto, hoću. Podsjetit ću te na one koje ja najviše pamtim. Zainatit ću se, kako si ti to često znao.

Nasmijem se ponekad, kad se sjetim kako si znao izvoditi gluposti, samo da bih se ja nasmijala. Koliko sam onda samo bila tužna osoba, prazna i koliko si me često tješio zbog stanja u kojem sam se tad nalazila. Nasmijem se kad se sjetim kako si skakutao po parku držeći me za ruku i odbijao prestati skakati, sve dok se nisam nasmijala. Osmjehnem se bolno, kad se prisjetim kako si se budio u tri, četiri ujutro, iako si ustajao rano. Budio si se, jer si me htio nazvati i provjeriti jesam li zaspala, znao si da se patim s nesanicom i depresijom. Tješio bi me ponekad sve dok ne bih zaspala, makar to značilo da ti nećeš imati ni trenutka sna i da ćeš čitav dan biti strgan od umora. 

Osmijeh mi opet zaigra kad se sjetim kafića u kojem bismo proveli sate razgovarajući s konobarom o svemu i svačemu. Ondje si mi za prvih mjesec dana donio čokoladu s karamelom i plišanog magarca koji ispušta zvukove. Nazvao si ga Matko. Još uvijek ga tako nazivam, iako s gorčinom. Boli me što nisi više s nama. I njemu nedostaješ.

Znaš li koliko se grleno nasmijem kad se prisjetim tvoje govorne mane koju si mrzio, a meni je bila neopisivo šarmantna? Prisjetim se i kako si jednom u istom onom parku, na klupi koju smo nazivali našom, vidio urezbareno ime. "Gve, tu piše Mive." izgovorio si. Suze su mi potekle, od smijeha naravno. Naljutio si se, no brzo te prošlo kad sam ti utisnula malen poljubac na lijevi obraz, jer sam ti uvijek bila na lijevoj strani. U istom tom parku, govorio si mi koliko sam lijepa, koliko zaslužujem puno više no što dajem. Igrali smo nogometne igrice, jer si ti tako htio. Nije mi smetalo. Voljela sam te gledati sretnog, zadovoljnog. Tvoj osmijeh i izraženi očnjaci, uz tek sitno vidljive jamice u obrazima, meni je bio poput sunca nakon kiše.

Sjećam se koliko si psovao grčki jezik jer je stvarno težak, a tek latinski, koji si ponavljao na ljetnom roku samo zbog ludog profesora! Odbijala sam da se viđamo više od tri sata dnevno, samo da prođeš taj prokleti latinski! Sjećam se i kako si se ljutio na majku, jer je jednom napravila grčku salatu, na što je dodala da je trebala napraviti latinsku. Majka ti je uistinu dobra žena.

Pušiš li još uvijek bijeli Marlboro ili si prešao na nešto drugo? Te cigarete nisu toliko jeftine, a tebi je svaki dan trebala nova kutija. Ni danas mi nije jasno zašto ispušiš toliko cigareta dnevno.

Nadjenuo si mi nadimak Žirafica, zbog moje visine ili nizine, kako si ti to govorio. Znam da sam ti tako bila spremljena u imeniku u mobitelu. Uvijek mi je bilo simpatično koliko je taj nadimak bio poseban. Nitko mi nikada poslije, a ni prije tebe, nije dao tako originalan nadimak. Naljutio si se kad sam ti rekla da nisam htjela kupiti školsku pernicu u obliku žirafe.