'Torn'

1.Dio "Homecoming"

,,Ariana,jesi sve uzela?“-upitala me žena u 40-tima,koja bi trebala biti moja majka.Ali ja je ne smatram mojom majkom.Majke ne maltretiraju djecu,i ne stavljaju ih na psihijatriju.Od kad je krenuo njen i uopšte njihov teror nadamnom,nikog ne zovem kako bi trebala zapravo.Već ih zovem imenom,iako ni to nisu zaslužili.

„A imala sam puno toga i za uzeti...“-rekla sam,ispuštajući jedan duboki uzdah.Gledajući pravo na dugi bijeli hodnjik.

„Konačno će sve biti kao prije..“-rekla je smješkajući se,u pokušaju da glumi majku.Ali naravno..To joj nikako ne ide.

„Meredith,na tvoju žalost,i na žalost Bryce-a ništa neće biti kao prije.I ako vam je u planu ponovo da me mučite i da mi zadajete bol,to vam vjerujte neće uspjeti.“-zastala sam i rekla sam odlučno,dok je ona pogledala oko sebe,bojeći se da neko nije čuo moje riječi.Nastavila sam hodati,a Meredith je napravila isto.

„Ariana!Pazi šta govoriš,i dalje smo ovdje,mogao bi neko da te čuje.“-rekla je i dalje se osvrćući

,,A nešto sam slagala?“-upitala sam je oštro,upućujući prijekoran pogled.Odjednom me uhvatila za podlakticu,i uputila mi jedan ljutit pogled.

,,Bolje ti je da šutiš ili..“

,,Ili ćeš šta?Pretući me,dati onom pokušaju od oca da me siluje,ili ćeš me kao svaki put zatvoriti u prokleti podrum i izgladnjivati?E pa ne može!“-prekinula sam je iznoseći uglavnom sve ono što je radila,ali naravno ima toga još.Istrgla sam ruku,i nastavila hodati.

Nije više ništa govorila,što je meni iskreno odgovaralo.Ne mogu je slušati.Dovljno sam se naslušala njenih uvreda u prošlosti,tako da mi je mučno čim je vidim,a kako je tek kad kaže nešto,najradije bi je šutnula nogom u njeno zadegnuto dupe.Nekad se čudim kako šavovi na suknjama ne popucaju.

Izašle smo sa psihijatrije i uputile se ka meni dobro poznatom BMW-u.Bilo je tako čudno biti vani.Kad ti svjež vazduh ispuni pluća,kad znaš da si slobodan.Trebali bi cjeniti slobodu,jer bi ona lako mogla otići od vas,a doći u ruke nekom ko je ne zaslužuje.Došle smo do auta kraj kojeg je stajao naravno uvijek sređen i uglađen moj neki otac,kojeg ni ne smatram ocem,i smješkao se.Valjda mu je bila namjera da bude simpatičan,ne nije mu uspjelo.

,,Promjenila si se..“-rekao je odmjeravajući me

,,Eh,ja to ne bi mogla reći za tebe.Ti i dalje izledaš odvratno.“-rekla sam sarkastično se smješkajući,a njemu je smješak ubrzo nestao.Pročistio je grlo,gospodin očito nije navikao na mene koja nema dlaku na jeziku,e pa bolje da se počne navikavati.Do njega su stajali moja brat i sestra,koji su koliko-toliko bili dobri prema meni.

,,Drago mi je što te vidim Ari.“-rekao je Lucas moj brat,koji je ležerno prišao i zagrlio me.Kiselo sam se nasmijala,jer iskreno..Nije mi bilo do smjeha.Lucas se odvojio,i vratio se tamo gdje je i bio.Za njim je došla Alina,koja je inače mlađa od mene za godinu,a Lucas je dvije godine stariji.

,,Ari..Nisi se mnogo promjenila,samo si malo..Viša?“-rekla je te se nasmijala,a ja za njom.A onda me takođe zagrlila.I Lucas i Alina su bili dragi,za razliku od naših roditelja.U kakvom su okruženju rasli dobri su.Alina se odmakla,a zatim ušla u auto,a za njom Lucas,a za njim ja.Ovo će biti dug dan.

-----------------------------

Ušla sam u dobro poznatu kuću,a slike su se samo vraćale.Svaki ćošak,svaki centimetar ove kuće me podsjeća na sve ružne stvari koje su se ovdje desile.Hodala sam pažljivo,kao da u meni vlada strah,ali nije ga bilo.Ja već odavno nemam nikakva osjećanja..Do mene je nesigurno došetala Alina,uhvativši me pod ruku,kao neku vrstu podrške,jer zna da mi nije lako.Došli smo do stepenica koje su vodile na sprat,na kojem se zapravo desilo puno više loših stvari,nego u prizemlju.Ali svejedno,sve me podsjeća u ovoj kući na ono najgore što se desilo.Silovanje.I to je uradio moj otac,kojeg više nikad neću nazvati ocem.Stajale smo neko vrijeme na početku stepeništa,a onda mi je Alina uputila pogled tipa: Da li si sigurna?..Klimnula sam glavom,te sam nogu stavila na stepenicu,a potom i drugu,a ubrzo sam se našla na vrhu.Sa lijeve strane nalazio se dugi hodnjik od kojeg su samo još više navirala sjećanja.Sa obe strane bilo je po dvoje udaljenih vrata.Na jednoj strani je bila soba od Meredith i Bryce-a.I na toj istoj strani je bila soba od Aline.A sa druge strane bila je Lucasova i moja soba.Došla sam polako do nje.Uhvatila sam kvaku,i polako ušla u sobu.Bijeli zidovi,koje je po ćoškovima ispunila vlaga.Ružni,ofucani parket,po kojem sam toliko često puzala,moleći da me poštedi.Jedan madrac koji je predstavljao moj krevet,i jedna plahta koja je neuredno stajala preko njega.Malo dalje je bio neki pokušaj stola a kraj njega takođe pokušaj stolice,na koju sam uvijek sjedala moleći Boga da se ne slomi do kraja.Zavjese izderane,samo je pitanje časa kad će pasti.Istrgane roletine na pola spuštene,tako da je svjetlosti vrlo malo bilo,a prekidač za svjetlo nije radio. Što duže gledam ovo,sve mi se više stvari vraća.I poželim da se nikad ovdje nisam vratila,ali da..Bježanjem od prošlosti ne postižemo ništa,samo nas prati,i dok se ne suočimo sa tim,neće prestati.

,,Ari,uskoro bi trebale u školu.“-rekla je Alina,prekinuvši moje razmišljanje.Klimnula sam glavom,i izašla iz sobe.

Spustile smo se u prizemlje,u kojem su Meredith i Bryce mirno pričali.Stvarno me iznenađuje kako ih ne peče savjest za sve ono što su mi uradili.Kako mogu ovako mirno pričati..Ja da sam na njihovom mjestu,što hvala Bogu nisam..Ne bi mogla glavu dići od srama,ali oni..Tako..Ravnodušni,hladnokrvni..Prošla sam samo kraj njih,i stala u hodnjik,da sačekam Alinu.

Ubrzo je dotrčala do mene,brzo se spuštajući kako bi zavezala pertle na starkama,ubrzo se podigla,te sa nesigurnim smješkom upitala..

,,Idemo?“-upitala je

Klimnula sam glavom,te za njom izašla iz kuće.I dalje se navikavam na slobodu,svjež zrak,buku,ljude..Sve je to bukvalno novo za mene.Jedino društvo na psihijatriji je bila Julia.Inače,Julia je došla tamo zbog odvikavanja od droge,a postala mi je jako draga za ovih nekoliko mjeseci koliko sam bila na psihijatriji.Mislim da i ona treba izađi za koji dan.Provjeriću to.

Ubrzo smo došle do naše škole,inače i ja i Alina idemo u gimnaziju,samo je ona niži razred.Čim sam kročila nogom u školsko dvorište,na sebi sa osjetila bezbroj čudnih pogleda,ili bolje rečeno gledaju me kao ludaču,što ja zapravo nikad nisam ni bila,ali da moji pokušaji od roditelja su napravili sve da mi od života naprave pakao,i uspjeli su.Neki su čak i upirali prstom,dok su oni koji su vodili razgovor s nekim,pa mahinalno ugledali mene,gurali laktovima,kako bi i ovaj drugi vidio to 'svjetsko čudo' mene.Užasno su me iritirali,i željela sam da jednom po jednom učeniku opalim šamar,ali da..Tad bbi samo potvrdila njihove sumnje da sam potpuno luda,a to mi ne ide u prilog.

Čula sam nečije trčeće korake,a nekako sam osjećala da ide prema meni.Ubrzo sam osjetila da me neko dotakao po ramenu,okrenula sam se i susrela sa nebesko plavim očima koje su pripadale mojoj najboljoj drugarici,ako je mogu još uvijek tako nazvati,jer se nismo prilično dugo čule.

,,Ari,vraćaš se?“-upitala me nesigurno,sa takođe malim nesigurnim osmjehom.

,,Da vraćam se Ella..Samo,ja više nisam ista...Ne znam da li želiš novu Arianu kraj sebe,koja je sušta suprotnost od stare Ariane.“-rekla sam to sa malom dozom upozorenja,jer ne želim da misli da sam ista.Jer ja se više ne smije na glupe stvari,a prije jesam..Više ne ćutim kad me vrjeđaš,sad ti vraćam duplo gore,ne mareći ni ko si,ni šta si..Ne želim da živi u uvjerenju da će biti sve kao prije,jer neće,nikad neće...Što se prije pomiri sa tim lakše će biti i menii njoj..

,,Kako misliš nisi ista?Ne shvatam.“-rekla je nesigurno,misleći da se šalim

,,Jednostavno..Drugačija sam..Hladna,bezosjećajna,drska...Ne znam želiš li takvu osobu pored sebe..“-rekla sam,na šta je ona spustila glavu.A zatim je ponovo podigla,gledajući me pravo u oči.Ella je imala hladan pogled,iako kao osoba nikad nije bila takva.

,,Ja znam Ari šta ti se događalo,i da ti je teško...Ali drugi ljudi ti nisu ništa skrivili.“-rekla je,očito pokušavajući da me omekša,ali ne ide..Cinično sam se nasmijala,a onda rekla..

,,Da znam..Uvijek je tako..Nedužni nastradaju..Ja sam živi primjer.“-rekla sam joj,na šta je ona ponovo spustila glavu,očito shvatajući da nema svrhe da išta više govori,jer ja nisam ona stara.

Okrenula sam se,i zajedno sa Alinom ušla u školu.Ovo će zaista biti jako dug dan.