CALIGO | najava

Uvod

Ostaju samo sjećanja. I ja.

Lutkica, slomljena kao porculan. Nepopravljiva.

__________

Što je to realnost?

Da li je ona mračna i previše hladna ili je realnost ipak neki pojam sreće? Postoji li sreća?

Realnost nas pogodi kad-tad. Ponekad treba dugo vremena za loše stvari da nam se dese. Meni je stigla ružna realnost previše rano. 

Ponekad se pitam nije li tako i bolje? Ja nisam bila od one djece koja su živjela u nekim svojim snovima ili mašti, kao ona koja je bila nekome princeza. Nisam imala sve što želim, ja sam bila samo lutkica voljena od strane pogrešnih ljudi i na pogrešan način. Način koji me uništio i polomio na tisuće komadića. 

Nisam sigurna da li želim spojiti razbijene komadiće. Možda jesam slomljena, ali takva želim i ostati. Tako sam jedino znala. On me tome tako naučio. Djevojke, žene... one su tu da budu i ostanu poslušne, da ostanu slomljene. Slomljenog duha, tijela... s puno ožiljaka.

Hladno je. Hladan vjetar koji osjetim na sebi čini da se naježim, a moja duga crna kosa postaje sve više mokra od svake pahulje snijega koja padne na nju. Danima nije prestao padati. 

Nebo je tmurno godinama, dugo baš kao i ja, kao i ovo mjesto...kuća i ovaj grob.

Hladnoća mi ne smeta, štoviše volim je. Najbitnije od svega je to da je konačno osjećam... mogu osjetiti snijeg na svojoj koži za razliku od nekada.

Nekada... to zvuči tako daleko, a zapravo i nije.

Do samo prije nekoliko dana nisam. Nisam godinama osjetila hladan zrak na svojoj koži... ne sjećam se koliko točno, jedino znam da se jednako toliko dugo nisam i nasmiješila.

Ali sada se smiješim i u isto vrijeme osjećam. Konačno osjećam ovaj zrak. Ovu divnu hladnoću.

"Nešto je smiješno?" Naježim se na taj zvuk poznatog, a tako stranog glasa.

"Zdravo i tebi, brate." Polako okrenem svoje lice prema njemu i pogledam ga nakon dugih osam godina. Ispred mene više ne stoji dječak od osamnaest godina. Sada je to muškarac. Visok i mišičav muškarac... tako savršen. Crna kosa baš poput ugljena sada je postala duža, gušća i sjaji se od snijega. Plave oči pogledom prodiru u moje. Promatra me, procjenjuje moje stanje, brine se kao i nekada... kao da nisu prošle sve ove godine od kada je otišao.

"Anabella." Kaže upozoravajuće, od čega se meni naježi koža. Osmijeh mi izblijedi. On me podsjeća na sve. On primijeti moju promjenu, pa promijeni isvoj ton na nešto nježnije. "Kako si?"

"To je uistinu tvoje pitanje? Tvoje prvo pitanje?" Slegne ramenima, a zatim ugura svoje ruke u džepove kaputa. 

"Uvijek dobro." Vratim pogled na kovčeg koji se sada spušta. Odlazi u zemlju... samo još jedan leš u mnoštvu drugih. Pokraj nje, baš kao što je željela. Zar nije uvijek govorila... mi smo suđeni jedno drugome, ti to nikada nećeš pokvariti.

Oko sebe čujem plakanje za ovim čovjekom. Lešinari, sve su to lešinare koje zanima samo novac, pa se prave da tuguju. Budimo realni, nitko ga nije volio. 

"Mi nikada nismo dobro." Kao da u daljini čujem njegov glas, kao da on nije tu. Jer nikada nije bio kad sam ga trebala. 

Nije bio tu. 

"Ja..." Ponovno se okrenem prema njemu. "Ja nikada nisam dobro. Ja sam ona koja je sjebana, zar ne?" Ponosno podignem glavu prema njemu prisjećajući se njegovih posljednjih riječi. "Zašto si ovdje, Blake?"

"Došao sam mu uputiti posljednje riječi." Ljudi prolaze pokraj nas, neki me potapšaju po ramenu, a neki mi govore riječi utjehe. Ne vidim ih i ne čujem. Ne zanimaju me. Usredotočena sam na zemlju koju bacaju po kovčegu, neki bacaju crvene ruže. U mojoj ruci se nalazi crna. Poput naših duša. Pogledom pratim njega kako se za jedan korak približi grobu, vidim ga kako se spušta da podigne šaku zemlje u svoju ruku. Baca je i izgovori očekivane riječi.

"Gori u paklu, prokleti gade." Vrati se nazad, pa stane pokraj mene. Udahnem nepoznati miris, a opet toliko poznat. "A ti?"

"Ja?" Upitam ga, ali znam. Uvijek sam znala što misli. Zažmirim samo na trenutak, udahnem.

"Što je bilo smiješno, Anabella?" Podignem pogled prema njemu. On zna. Zatim čekam.

Čekam da ga zatrpaju zemljom, da svaki čovjek koji mu je došao zaželjeti spokoj ode. Da ostanem sama s njim. Još samo taj jedan naš trenutak. Stegnem ružu u ruci, trnje me pritišće i navede da sputim pogled. Snijeg na zemlji više nije biserne bijele boje. Postaje još ljepši dok kapljice moje krvi padaju dolje. Kvare ga tako predivno. 

Osjetim njegov pogled na sebi. I on čeka.

Koraknem naprijed, grabim šaku zemlje i bacam je uz iste riječi koje mu je i Blake poklonio. "Gori u paklu." Mrcvarim latice ruže, a zatim i nju oštećenu bacam na grob. 

Vidimo se uskoro, pomislim.

Okrenem se prema Blakeu i sad je on taj koji ima osmijeh na licu. Pustim jednu suzu niz svoje lice, nije više ni zalužio, pa ni nju. 

"A osmijeh, Blake? Jer lutkica je konačno slobodna."

Njegov osmijeh isčezne.

Jer zna.

On zna zašto sam prije toliko godina izgubila osmijeh.