Zajedno Iz Ormara

2

Naravno da sam kažnjena.

Bez izlazaka tjedan dana. Užas.

Ali, pravila ne nalažu da izlazak dođe k meni.

Tako da je izlazak došao meni. Izlazak pod nazivom dvoje idiota koji me trpe od osnovne. Dva idiota koja me trpe od osnovne pod nazivom Emma i Nick.

"Ti si idiot.", Nick izgovori, a da nije ni ušao u sobu.

"Pa dobar dan.", podignem glavu s kreveta i vidim ih oboje kako hodaju po mojoj sobi i plrazgledavaju mi stvari.

"Moraš si obnoviti sobu.", Emma sjedne na stolicu.

"Da, dosadna je.", Nick joj sjedne u krilo, a ova se pretvori u palačinku. Ne jer je on težak nego jer je ona kost i koža.

"Mama ti dosadna.", preokrenem očima.

"Pa jest.", zaceri se vragolasto.

"Daj šuti. Rekao si da ima ta neka ženska koja će doseliti ovaj tjedan?", nezainteresirano promrmljam u jastuk.

"Da. Zove se Alexis i naše je godište.", digne se s palačinke i legne na pod na udobni tepih.

Spavala sam na njemu bezbroj puta.

"Pa... kako izgleda?", slegnem ramenima.

"Slatka je. Trenira plivanje pa ima nešto kraću crnu kosu. Ali što da kažem, nisam puno vidio. I da, nemoj se zgaditi, ali u povjerenju mi je rekla da voli cure. Znači da vi ne znate to."

Automatski sam stavila ruku pod glavu i okrenula se na bok. "Voli ženske, kažeš?"

Nekad bi im tako voljela reći.

"Da. Meni je to, onak, odvratno. Mislim vidjeti žensku i žensku kako se... ma fuj.", on stavi ruke pod glavu i prekriži noge.

"Da... odvratno.", legnem na leđa i pogledam strop.

"Idem pojesti nešto.", Emma se digne i izađe.

Sačekam par sekundi da se i on digne i izađe, ali to se nije dogodilo. Zapravo, zaključao je vrata i zasukao zavjese dok sam ga ja upitno gledala.

Sjeo je na pod ispred mene. "Moramo razgovarati."

Šutila sam neko vrijeme. "Ne nabijaj mi stres, pređi na stvar."

"Sviđaš mi se.", bubne.

"Molim?", uspravim se u sjedeći položaj i sjednem kao indijanac.

"Sviđaš mi se. Već neko vrijeme, zapravo. I ne znam, mislim da je nešto više od samo sviđanja.", izgovori ozbiljno.

Srce mi tuče sto na sat, prošao me je hladni znoj i jeza skupa s njim. Glava mi je počela tutnjiti.

Jebem ti ormar.

"Ja... ne znam što da kažem na to...", počnem petljati s prstima.

"Ne osjećaš isto?", složi razočaranu facu koja mi je dosad tako išla na živce.

"Ne znam je li pametno... uništavati dugogodišnje prijateljstvo vezom... ali ako misliš da možemo to...", siđem pred njega.

"Možemo.", uhvati mi ruke, "Obećajem ti da ću ti svaki dan učiniti posebnim i nikad te neću prestati voljeti."

"Vječnost je dugo vremensko razdoblje.", pogledam ga u oči.

"Ja ću biti vječno sretan s tobom.", pomazi mi ruke i stavi ih u svoje džepove jer su hladne, te me tako još približi sebi, "A sad želim da bude službeno. Hoćeš li mi biti cura?"

Udahnem duboko, ali isprekidano. "Da."

Uslijedio je čvrst zagrljaj. Završila sam u njegovom krilu grleći ga i držeći glavu na njegovom ramenu.

"Opet ćeš početi trenirati.", promrmljam prisjećajući se koliko je zapravo dobar bio u nogometu i koliko je obdaren mišićima bio dok je trenirao.

"Dok god iza treninga idem s tobom negdje.", stisne me bliže sebi i pomiriše, a ispred vrata se čuje Emmino cviljenje i mamino ušutkavanje.

Izdahnem.

Očito sam ja od ormara napravila utvrdu. Nikad neću izaći.