Fuckin' Perfect... USKORO ...

Fuckin' Perfect...

Polako je u ruke uzela bijeli papir,i nalik pero.Tiha djevojka svoje riječi je govorila na listovima bijelog papira.Velikim slovima je '' EVERYTHING THAT KILLS ME MAKES ME FEEL ALIVE ''...

Okačila je papir za bijeli komad stiropora na zidu,gdje su visili i ostali papiri napisani njenim urednim rukopisom.Stala je nad drveni prozor,ofarban bijelom bojom.Svoju blijedu ruku digla je uvis i vrhovima prstiju prešla preko stakla.Prozor je bio okrenut prema dječijem parku.Mali osmjeh je bilo nešto najvrijednije u životu.Ali,ona toga nije imala.Ni kada je proživljavala djetinjstvo,ni kada je počela da spoznaje šta ustvari znači život,i patnja.U sebi se pitala da li je ona ikada imala savršen život,jer ona ne zna značenje te riječi.Od malena svi su je odbacivali,nitko je nije htio u svom društvu.Kako tada,tako i sada.Nikada nitko nije bio uz nju,osim njenog najvećeg oslonca u životu.Njene mame.Ali i ona je otišla,napustila je.Sada je možda negdje vidi,ali ne može je utješiti,kao što je to mogla prije.Gospodar svijet je htio da ova nedužna cura ostane i bez te jedne osobe koja ju je jedina shvatala.

Stala je pred svoj ormar i širom ga otvorila.Iz njega je izvukla dux i krenula napolje.Iako nije padala kiša,London je uvijek bio hladan grad,bez i trunke svjetlosti,baš kao u njenom životu.

Znala je da nije bila dobra ideja da izađe napolje,ali zatvoreni prostor ju je gušio.Polako je koračala po suhom trotoaru,odguravajući nogama pokoji kamenčić koji se nađe na njemu.Voljela je miris vrućih krofni koji je dopirao iz pekare.Budući da za sobom nije ponijela novac,samo je prošla pokraj nje.Mama ju je naučila da nikada,niodkoga ne posuđuje nešto,ili da kada kupuje,ne plati.Poštena a tako osamljena.Umjesto da dane svog djetinjstva provodi na ulici sa ostalom djecom,ona je sjedila među četiri zida.Uvijek je roditelje pitala zašto bar nije imala brata ili sestru,možda joj život bude lakši.Ali nikada na to nije dobila odgovor,osim ''Ti si nam dovoljna''.Da bila je dovoljna,ali samo da pati u životu.Sada ima samo tatu,ali i njega kao da je izgubila,odkako joj je majka otišla.Ne pazi više na sebe,kamoli na svoju kćer,koja je bila plod ljubavi njega i njegove žene,koja ga je tek tako napustila.Zaboravlja svu svoju bol,uz piće,uz kasno ostajanje po ulicama.Ulaskom u park,gazila je šo svježe pokošenoj travi.Voljela je da osjeti taj miris.Jednom riječi,voljela je sve što je u vezi prirode.Voljela je i ptice,iako su one bile simbolika slobode,ali ona nije bila slobodna.Bija je povučena u sebe,nikome nije otkrivala nijednu nezgodu što je snađe.Možda i bi,ali više nema kome.

Laganim korakom izašla je iz parka i uputila se prema mostu zvanom ''Tower Bridge''.Opuštala ju je šetnja pored vode.Uz nju je zaboravljala sve što je ikada proživjela.Kroz smeđu zamršenu kosu,prolazio je blagi povjetarac.Odlučila je da ode na mjesta,gdje dugo nije bila.Žurno je prošla preko mosta i uputila se u poznatom pravcu.Ovog puta bez ičega,jer nije imala novaca da kupi buket bilo kojih ruža.Otvorila je veliku kapiju,te zakoračila na betonski pločnik.Što se više približavala,sve joj se više srce stezalo.Stisnula je ruku u džepu te ubzala hod,prolazeći kraj spomenika.Svi su oni napustili nekog najbližeg,nekog kome je život poslije njihovog odlaska postao još gori.

Nije plakla već duže vrijeme.Suze kao da su presušile,više jednostavno,nema potrebu da plače.Možda bi i htjela istjerati svu tugu iz sebe,ali bezbojna tečnost se ne sliva niz obraze.

Stajući nad makin spomenik,stisla je zube.Već neko vrijeme ne progovara ništa,kada dođe na njen grob.Šuti i pusti da vrijeme učini svoje,a kada padne mrak krene kući.Naučila je da je šutnja zlato...

Evo,moja treća priča Fuckin' Perfect.Nadam se da će vam se svidjeti.Želim da vidim ko će je sve čitati i komentarisati.U slučaju da ne bude dovoljno čitatelja,brišem je..Ako opravdate moja očekivanja stavljat ću nastavke ali malo sporije,jer moram pisati i one dvije... :) <33!!