Stvoreni Izopačeni

Živjeti zauvijek (2)

Željela je znati, ali nije željela pitati.

Nije znala ni kako bi uobličila to pitanje. Kako pitati nekoga je li istina da je pitao nešto od čega im se mozak zapetljao u crnu mrežu jeze? Kako tražiti potvrdu za postavljanje pitanja na koje ne znaju odgovor? Ili možda bolje: čijeg se odgovora boje?

Erika je zato samo tiho sjedila pored Nadine, ignorirajući strah koji joj se gomilao u grudima.

Ponovo su bile u autobusu i vozile se prema mjestu kojeg su sva djeca željno iščekivala. Nakon dugog obilaska gradskih znamenitosti koje ih nisu osobito zanimale, uputili su se prema plaži.

Nadinin talisman protiv ružnog vremena djelovao je. Od jučerašnje kiše nije ostao ni oblačak. Žarko oko neba i topla djeca stijene bili su savršena kombinacija za najveći stupanj uživanja.

Šareni ručnici prekrili su tlo. Gomila djece pohitala je prema vodi, tražeći bijeg od nesnosne vrućine. Erika je također željela biti dio te djece, ali Nadina ju je uhvatila za ruku i spriječila da nastavi. "Moram ti pokazati nešto mnogo zanimljivije od mora."

Nezamijećeno su otišle s plaže. Uz punu plažu djece i tri učiteljice koje su ih sve budnim okom promatrale, one su prošle nezamijećene.

Eriki nije bilo jasno kako im je to pošlo za rukom, a Nadina je, kao da je čula njezine misli, podigla svoju ruku punu narukvica. "Talismani šuljanja."

Propješačile su velik komad posut šljunkom prije nego što su konačno došle do hridi. Uzvisina se uzdigla iz jednog dijela plaže, a u njezinom podnožju oštro kamenje izdizalo se iz vode.

Činilo se kao da su na hridi svi zaboravili. Usprkos divnom pogledu koji se s njih pružao, gotovo nitko nije želio riskirati pad s takve visine.

Rub je bio ograđen visokom ogradom i pored sebe imao kućicu namijenjenu zaštitaru, ali ona je bila prazna. Činilo se da se nešto vrlo moćno potrudilo da im ništa ne stane na put. Kao da su posjedovale svu sreću ovog svijeta, sve se poredalo tako da izbjegnu sve poteškoće.

Eriku bi pogled fascinirao, samo da nije bila tako daleko od zemlje. Njezini prijatelji iz razreda izgledali su smiješno sitno, kao da ih bez problema može zgnječiti prstom.

Valovi su udarali o kamenje uz glasno prskanje, lomili su njegove komadiće koji su se gubili u pjeni, a djevojčici se zavrtjelo u glavi. Njezine šake stiskale su ogradu sve dok ju nisu zaboljele.

"Nije li lijepo? Tianic mi je rekao da ovo nikako ne smijem propustiti!" rekla se veselo Nadina, koja se bez straha naginjala preko ograde koliko joj je visina dopuštala.

"Da, lijepo," potvrdila je Erika iako se nije tako osjećala. "Možemo li se sad vratiti?"

"Opusti se. Nema šanse da primijete da nas nema," uvjeravala ju je prijateljica. "Tianic mi je rekao još zanimljivih činjenica o ovom mjestu. Želiš li ih čuti?"

Eriki se već smučilo od imena Tianic. Činilo joj se kao da Nadina ne priča ni o čemu drugom. Mislila je da je njezino novonastalo zanimanje za obične teme dobra promjena, ali istina je bila da su njezine mistične priče bile mnogo zanimljivije od onih uzrokovanih hipnotizirajućom zaljubljenošću.

"Ovo mjesto je jedno od najpoznatijih lokacija za počiniti samoubojstvo," rekla je Nadina nakon kraće stanke. "U našoj zemlji barem."

Eriki je slabašan smiješak prešao licem. Bilo je bolesno veseliti se na spomen oduzimanja nečeg najvrjednijeg što će itko ikada dobiti, ali zbog te rečenice shvatila je da se njezina prijateljica nije puno promijenila.

"Mogu vidjeti zašto," rekla je učvrstivši smiješak. "Sumnjam da postoji ljepši prizor za vidjeti prije nego što zauvijek zatvoriš oči."

"Slažem se," nasmijala se Nadina, a zatim se naglo uozbiljila. "Što ti misliš o samoubojstvu, Erika?"
"Što ... mislim?" zamislila se i nesigurno zagrizla usnu.