"Ice" By:LoRa Styles

“Znaš, Madisonovi još uvijek svaki petak otjeraju svoje u vikendicu i prave svoje famozne žurke.”, uzbuđena Amanda mi je prstom pokazala na dvojicu riđokose braće koja kao da predstavljaju duplu verziju jedne osobe i koja su stajala ispred svoje kuće očito vodeći jednu od svojih izgleda još uvijek ne baš rijetkih svađa unatoč činjenici da bi trebali biti mnogo zreliji s obzirom da su prošle 4 godine otkako sam ih posljednji put vidjela. Možda ih baš njihova prevelika sličnost dovodi u česte sukobe? Moguće…
Raymond, kog bih vjerovatno trebala zvati ocem ili očuhom, ali jednostavno ne mogu je vozio veoma polako, vjerovatno kako bi svojoj kćerki dopustio da mi sve lijepo pokaže, a ja sam se trudila najbolje što mogu da izgledam zainteresovano. Ipak se susrećemo nakon dosta vremena, ne mogu se ponašati bezobrazno kako obično to praktikujem raditi. 
„KFH (Kids from hell) se više ne druže kao prije tako da smo lišeni nestajanja stvari iz dvorišta, garaža, kuća...“ sa osmijehom je na prste nabrajala svaku stavku posebno, „Hm, da vidimo šta još...razbijenih prozora, prevrnutih kanti kao i užasnog zvuka alarma sa auta.“, nasmijala se i stavila svoju trenutno zlatkasto-smeđu kosu koja je takav odsjaj dobila zahvaljujući suncu koje se sve više spuštalo spremno da nas za možda nekih 1o-15 minuta napusti. Kraičkom oka sam uspjela da vidim Thomasa, dečka sa dužom ravnom crnom kosom koja mu je bila svezana u rep i koja je baš kao i prije par godina bila onako sjajna kao da je sačinjena od svile. Zamišljeno je hodao ulicom držeći ruke u džepovima svojih širokih na par mjesta pocjepanih farmerki dok mu je gornji dio tijela ukrašavala obična bijela, isprljana majica. Još uvijek je ’furao’ svoj klošarski stil kome se sada pridružila i mala rjetka tamna bradica...Da, on je bio član te bande našeg naselja koju je većina smatrala običnim tinejdžerskim hirom i napornim klincima ali su u mene uvijek ulijevali neku vrstu straha...Kroz glavu mi je odmah prošao događaj zbog kog danima nisam smjela da sama izađem iz kuće ali sam ga brzo otjerala svjesna da mi povratak u Muswell Hill sam po sebi donosi mnogo loših uspomena, a jedna takva je u potpunosti bespotrebna...
Auto se lijeno zajedno sa nama kretalo niz dugu, na prvi pogled izvijenu ulicu koja je bila opkoljena visokim kamenim kućama čija je boja varirala između bordo-crvene i smeđe sa pokojim bijelim ukrasom po obodima. Auta su baš kao i prije bila poredana uz trotoar tako da je ulica izgledala mnogo uža nego što jeste i omogućavala je prolaz u samo jednom pravcu. Sunce koje se skanjivalo da zađe i koje kao da se nalazilo tačno ispred nas je stvaralo ogromne sijenke koje su bile mnogo duže i uže od objekata koje su oslikavale. Sve je izgledalo kao iz bajke ali ja nikako nisam mogla ni na trenutak da se istinski obradujem...ono što je još tužnije, to pokušavam pune četiri godine ali ne ide...
„Što se tiče bake Camille, ona je već par dana u bolnici zbog problema sa visokim pritiskom ali će se vratiti sutra tako da ćete se moći vidjeti.“, ne baš tako stari ali ipak sijedi čovjek se okrenuo prema meni sa smiješkom koji sam mu uzvratila najljepše što sam mogla ali moj odraz koji sam vidjela u retrovizoru davao mi je do znanja da mi ne ide baš najbolje...Kako god, baka Camille mi je nedostajala...Ipak sam ja bila ta koja joj je mjesecima kada je slomila nogu išla svako jutro prije škole kupovati doručak i to je bilo dovoljno da zavolimo jedna drugu...
Iako se u meni probudila nada da ćemo možda proći kroz ulicu u kojoj se nalazila naša nekadašnja kuća čiji su zidovi sada ispunjeni traumatičnim i tužnim događajima, to se ipak nije dogdilo jer je auto počelo usporavati sve dok se nije zaustavilo ispred kuće koja je bila ista kao i sve ostale u tom naselju i za koju sam pretpostavila da je moj novi dom. Ispred je kao i uvijek bio minimalan prostor namijenjen za dvorište tako da se unutra ulazilo skoro sa same ulice. Na mom koljenu se našla ruka nasmijane smeđokose djevojke koja nije skidala svoj prekrasni osmijeh i koja je u svojim očima imala onaj svoj prelijepi sjaj...sjaj koji bih voljela da imam i sama ali mislim da je on davno i nepovratno izgubljen. 
„Stigli smo!“, zagrizla je dojnju usnu očito pokušavajući da zadrži vrisak koji bi zapravo trebao izaći iz mojih usta s obzirom da sam ja ta koja se upravo treba useliti u tu kuću. Ja sam samo stavila kosu iza ušiju nakon čega sam izašla iz auta uporedo sa tišinom koja je zamijenila pjesmu ’Gypsy ’ od Lady Gage. Obamotala sam ruke oko sebe te sa uzdahom pogledala prema kući koja se presijavala na suncu i koju ću od sada zvati svojim domom. Ono što nikako nisam mogla, a da ne primijetim bili su čudni pogledi od strane par komšija (susjeda) koji nikako nisu sebi mogli dopustiti da ostanu u kućama ili barem ne provire svoje njuškave noseve kroz prozore i propuste moj povratak...tačnije povratak djevojke za koju su svi mislili da je zauvijek uništena te da se nikada neće vratiti ali ja znam da nisam. Snažnija sam nego ikad, barem sam upoznala život na vrijeme mada ne mogu reći da nije bio i neki manje bolan način za to. Amanda je bukvalno izletjela iz auta te dotrčala do mene nakon čega me je uhvatila za ruku i protresla je skakućući u mjestu i proizvodeći neke neobične zvukove prouzrokovane srećom. 
„Sviđa li ti se?!“, pogledala je u mene sa očima punim nade, a ja umjesto da samo klimnem glavom i završim s tim, nisam izdržala, a da ne prevrnem očima i ne kažem nešto na to. 
„Amanda, to je samo kuća.“, zamahala sam glavom još uvijek gledajući u objekat koji je bio apsolutno isti kao i svi ostali. Šta mi se tu ima sviđati ili ne sviđati? 
„Hajde idemo unutra!“, potpuno ignorišući moje riječi, povukla me je za ruku i nakon što sam zapela za ivicu trotoara i skoro ostala sa slijepljenim nosem i polomljenim zubima, našle smo se u kući koja je iznutra izgledala...okej? Bila je slična našoj prijašnjoj kući, tačnije raspored vrata, stepeništa...sve je bilo isto jer su sve kuće rađene po istom planu. Jedino što mi je davalo do znanja da se nisam vratila u kuću u kojoj sam za samo jednu noć doživjela nešto što neko nije imao priliku vidjeti čak ni u noćnoj mori bile su drugačije tapete i namještaj kao i njegov raspored. Prije nego što sam bilo šta mogla reći začuli su se glasovi koji su formirali ’O moj Bože, stigla je!’, ’Je li to ona?!’, ’Jedva čekam da je vidim!’ i sl. dok se na kraju napokon nisu pred mojim očima ukazale četiri osobe za koje ne mogu reći da mi nisu nedostajale. 
„Auroraaa!!!“, djevojka tamne kože i još tamnije kose mi je prva dotrčala i toliko jako me zagrlila da je malo hvalilo da padnem na leđa. I ja sam obamotala ruke oko njenog tijela usput ostajući zarobljena u ogromnom oblaku nekog veoma jakog parfema. Svi su se okupili oko nas čekajući na svoj red da me zagrle dok je u kuću ulazio Raymond noseći moj kofer u ruci. Nikada isam voljela trenutke kada je sva pažnja posvećena meni. 
„O Bože, kako si mi nedostajala...“, sada već uplakana Margaret se napokon odmakla od mene prelazeći pogledom preko mog lica i tijela. „Jao, kako si lijepa!“
„Pa, hvala ti.“
I naravno, došao je red na one formalne gluposti koje ljudi govore čak i kada ih ne misle. 
„I ti si.“, promrmljala sam to preko volje s obzirom da nikada nisam voljela davati komplimente ali ipak ne mogu reći da Margaret nije lijepa. Zapravo je jedna od najljepših crnkinja koje sam ikada imala priliku upoznati mada ih nema baš mnogo. Nakon što se ona odmakla prišla mi je njena majka noseći na sebi uštogljenu dužu tamno-crvenu suknju i isti takav sako preko kog su padale na pogled skupocjene ogrlice. To definitivno nije bila Priscila koju sam poznavala i koja je uvijek nosila najjeftiniju odjeću kako bi svojoj jedinoj kćeri omogućila koliko toliko normalan život...
„Aurora, dušo...“, toplo me je zagrlila formirajući sa svojim tamnim i povelikim usnama jedan maleni smiješak dok me je baš kao i njena kćerka prije par trenutaka zapuhnula svojim parfemom od kog me je istog trenutka nešto počelo peckati u nozdrvama. 
„Tako si porasla.“, željela sam da joj nešto odgovorim na to ali jednostavno nisam znala šta. Imam osjećaj kao da je prošlo sto godina otkako sam posljednji put vidjela sve te osobe...Napokon mogu reći da je provođenje još jednog ljetnjeg raspusta sa prijateljicom iz internata bila dobra ideja...Ipak se nije lako ponovo vratiti ovamo i suočiti se sa svim onim što si pokušavao zaboraviti posljednje četiri godine i što nisi mogao, a niti ćeš iz korijena odstraniti iz svoje memorije...Taj dan je zauvijek usječen u mene, u moje srce...jednostavno ostavio je ožiljak koji se nikada neće zamiriti i koji će uvijek svima davati do znanja da sam sada u potpunosti druga osoba...koja sada ima potpuno drugi pogled na svijet. 
„Pa gdje si ti nama?!“, dečko sa kosim očima i još uvijek neobičnim akcentom je krenuo ka meni sa već uveliko raširenim rukama. 
„Q...“, pravo ime mu je zapravo Qingshan ali s obzirom da nam je svima teško izgovoriti tu kinesku jezikolomiju odlučili smo ga zvati samo Q. Zagrlili smo se i u trenutku kada sam otvorila oči imala sam priliku vidjeti plavokosog dečka koji je stajao nedaleko od nas i koji je takođe gledao u nas...tačnije mene. Kada se i Q odmaknuo ostali smo samo ja i on...ja i Devon. Posljednji put kada smo tako stajali jedno naspram drugoga on se derao na mene dok sam ja plakala objašnjavajući mu da nema pravo da me optužuje za bilo šta...Da, plakala sam. Nešto što sam do prije četiri godine neprestano radila i ujedno nešto što se kod mene nije više nikada ponovilo još od 16.5.2o12. (trenutno je 2o16.). Baš kada sam počela da preturam po mislima u potrazi za sljedećim potezom on je razbio ogromno ogledalo tenzije te mi prišao svojim po običaju krupnim koracima i zagrlio me. Sada više nije bio onaj slatki dugokosi tinejdžer...Sada je bio zgodni momak za kojim pretpostavljam sve djevojke lude. 
„Dobro došla nazad.“
„Hvala.“, izgovorila sam to nakon čega sam se udaljila par koraka unazad te se okrenula prema svima stavljajući ruke u džepove svojih tamno-plavih teksas farmerki. „Ovaj, trebala bih otići do sobe da se raspakujem...pa ću se onda vratiti.“
Svi su klimnuli glavama i omogućili mi da vidim njihove osmijehe koji su bili jedina stvar koja se nije izmijenila na njima dok su im se oči i obrazi sjajili od pokoje suze radosnice. Amanda mi je odmah prišla te me po drugi put uhvatila za ruku i povela na sprat kuće. 
„Jao, još jedan trenutak koji tako dugo čekam!“
„Koji?“, izgovorila sam to kroz zbunjeni smijeh koji je utihnuo u trenutku kada smo se zaustavile i kada mi je otvorila vrata od prostorije koja je bila uređena tamno-plavim zidovima, krevetom prekrivenim prugastom plavo-bijelom posteljinom, lampom, tepihom, radnim stolom...jednostavno svime onime što čini jednu sobu i moram priznati da je bilo ukusno uređeno. Baš u Amandinom stilu. 
„Ja sam je uredila.“
„Pretpostavila sam. Hvala. “, nasmiješila sam se i okrenula prema njoj, a prije nego što sam uspjela i da udahnem njene ruke su se po ko zna koji put danas našle oko mene. 
„Tako mi je drago što si ponovo tu!“
Odmakla se od mene te počela svojim spretnim prstima sklanjati plve pramenove moje kose koja je poput paučine zasula neke dijelove mog lica. Nakon što je završila s tim ja sam se pomakla te stala na vrata prije nego što je ona uspjela ući unutra. 
„Uhm...voljela bih na trenutak ostati sama...“
Glavom sam joj pokazala ka vratila koja su se nalazila iza mene, a ona me je pogledala nešto ozbiljnije nego maloprije. „Jesi li dobro?“
Klimnula sam glavom, a ona je uzdahnula spuštajući svoj smeđi pogled na pod.
„Dobro onda, ako ti išta bude trebalo dole sam.“
Pokazala mi je palcem ka prizemlju na šta sam ja klimnula glavom govoreći joj da ću im se i ja uskoro pridružiti nakon čega sam se zatvorila u svoju novu sobu. Naslonila sam se leđima uz vrata te zatvorila oči duboko uzdišući, a odmah zatim se odmičući i podvlačeći kofer koji je Raymond ostavio maloprije tu pod krevet. Nemam sada živaca da se raspakujem...imam pred sobom popriličnu količinu vremena. Tačnije, cijeli život...osim ako je loša sreća nastavila da me prati s namjerom da mi još jednom upropasti život i natjera me da se vratim u internat koji je za mene predstavljao ništa drugo do zatvor. 
Zavukla sam ruku u zadnji džep farmerki te iz njega izvukla sliku na kojoj se nalazila malena plavokosa djevojčica u zagrljaju isto tako plavokose žene čija je kosa bila mnogo duža uvijena u stotine sitnih kovrdža...Kao i uvijek osjetila sam čudan osjećaj u stomaku, grlo mi se počelo sušiti kao i usta, oči su me na trenutke zapeckale ali suzama nije bilo ni traga...Jednostavno, kao da je takvo nešto napustilo moje tijelo onoga dana kada sam izgubila svaku nadu da ću ponovo biti normalna djevojka kao i sve ostale. Nakon što sam poljubila sliku koja je u sebi sadržala toliko uspomena i emocija koje su se odavno iscjedile iz mene te ušle u nju, ostavila sam je pod jastuk, mjesto koje je za tu najvrijedniju stvar koju imam bilo skrovište i u internatu. 
S obzirom da je u sobi bilo poprilično zagušljivo, otvorila sam prozor koji je imao pogled na zadnji dio dvorišta i sa kog sam osim drugu ulicu mogla da vidim i mnoštvo krovova među kojima se krio i onaj na koji sam se jednom prilikom popela sa Raymodnom kako bih vidjela gdje se zavukla malena teniska loptica. Odmakla sam se od prozora prije nego što su moje misli mogle otići dalje nakon čega sam napustila sobu te se spustila u prizemlje. Iz prostorije za koju sam pretpostavljala da je dnevni boravak mogli su se jasno čuti glasovi koji su par puta u samo jednoj minuti formirali moje ime. Divno...
„Dakle, ti si Priscila 1oo% sigurna da je za Auroru dobro da ostane u Muswell Hillu?“
„Ray, već sam ti bezbroj puta rekla...Psihijatar sam, znam o čemu pričam...Tu su i Q i Margaret i Devon...njeno društvo koje joj jedino može dati pravu podršku koja joj je potrebna. Uz to mora i da se nauči izboriti sa svojim strahovima i svim onim od čega je bježala posljednje četiri godine.“
Nisam bježala, samo...samo mi je bilo potrebno vrijeme i to je to.
„Zar ne misliš da je to malo čudno što nikome od nas nije dopustila da idemo u New Yersey da je posjetimo? Očito je da bježi...“, opet ona, „...ali ono što moram priznati da je poprilično hrabro i neočekivano to da se svojevoljno odlučila vratiti u London u kom je od strane mnogih već odavno precrtana...Možda se jednostavno u internatu pripremala za to, ko zna...“
Uzdahnula sam te se prislonila uza zid pored vrata odlučna da još uvijek neću ući...radoznalost mi je oduvijek bila loša strana...
„Ono što ja zasigurno znam jeste da djevojka koju sam imao priliku vidjeti kroz vožnju od aerodroma do ove kuće nije ista koja nas je napustila prije par godina...“
„Da...“, napokon se oglasila sve do tada utihnuta Amanda. „Cijelo vrijeme sam pokušavala da je oraspoložim ali bezuspješno...Osmijeh joj je bio lažan, pogled prazan...jednostavno...ne znam...“
„Mislim da nam se nije ni obradovala koliko bi trebala. Ponašala se kao da je otišla prije 4 dana, a ne 4 godine...“, Q-ov prepoznatljivi naglasak prožet egleskim i kineskim je ispunio prostoriju kao i moje uši iz kojih je to ubrzo zatim isparilo...Ne znam kako mogu očekivati od mene da ću se ponašati kao prije, da ću biti nasmijana i srećna što sam ponovo u naselju koje sam toliko puta sanjala i koje je svaki put izgledalo kao jedno od onih iz horora. Nisam baš sigurna da je Priscila upravu kada kaže da je bolje što je ova kuća u istom naselju kao i ona stara ali okej...vjerovaću joj..
„Znam, i ja sam to primijetila...ne samo maloprije nego i kroz telefonske razgovore koje smo vodile kroz sve ove godine...Mislim da čak ni one noći kada se tragedija dogodila nije bila u ovakvom stanju s obzirom da je bila u nekoj vrsti šoka ali ono što zasigurno mogu reći jeste da se već dan kasnije kada se posljednji put pozdravila sa svojom majkom mogla vidjeti drastična promjena na njoj. Nije progovarala ni riječi, samo je gledala u jednu tačku, a oči su joj neprestano bile ispunjene suzama...Sada više ni njih nemamo priliku vidjeti.“, Priscila je otužno izdahnula, a zatim nastavila,“Mislim da je ona od tog događaja jednostavno postala zaleđena...i njeno srce se pretvorilo u led. Jedino što mi možemo učiniti jeste da joj pružimo ljubav koja je jedini lijek za njeno stanje i koja jedino može da otopi taj debeli sloj leda kojim je njeno nekada tako toplo srce opkoljeno....“, prevrnula sam očima iziritirana činjenicom da me upravo upoređuju sa komadom leda te sam odlučila da prekinem njihovu besciljnu raspravu ulaskom u dnevni. Devon koji je baš krenuo da nešto kaže je brzo zatvorio usta i svi su se brže-bolje nasmiješili kao da su skrenuli s pameti. Ja sam im uzvratila malenim osmijehom i ne pokušavajući da ga pretvorim u onaj topli koji oni očekuju, a tek tada mi je za oko zapao maleni čupavi bijeli, sa pokojim tamnijim pramenom, psić koji je odmarao na Amandinom krilu. Ne volim životinje!!!
„Nabavila si psa?“, stala sam negdje na sredinu dnevnog dok su svi ostali sjedili tačno ispred mene,a Amanda kao da je jedva dočekala da je nešto pitam. 
„Da, prije možda godinu...Zove se Mr.Biscuit! Zar nije presladak?“, napravila je razniježenu facu, a ja sam se namrštila razmišljajući o tome kakvo je zaboga ime Mr. Biscuit usput ne pronalazeći nikakvu preveliku radost u maloj čupavoj životinji koja me je posmatrala svojim sitnim pospanim očima koje su izgledale tako nevino ali sam sigurna da sam ja u njima samo još jedna glupa osoba koja će trošiti svoj novac na pseću hranu. E pa mali čupavcu zeznuo si se. 
Ray je, očito odlučan da ne dopusti tišini da se i na trenutak zaustavi među nama brzo ustao te mi pokazao rukom ka sebi. „Dođi, imam ti nešto pokazati.“
Po Amandinom uzbuđenom osmijehu kakav je imala i onda kada mi je trebala pokazati sobu sam mogla zaključiti da se radi o još jednom iznenađenju, ili da ga nazovem poklonu. Krenula sam za visokim sjedokosim čovjekom koji me je izveo van kuće čije je dvorište sada osvjetljavao ukrasni fenjer okačen iznad ulaznih vrata zajedno sa suncem koje je već zašlo ali je još uvijek moglo da nam priušti barem malo svoje svjetlosti. Boja na prelazu između svijetlo i tamno plave je okruživala cijelu ulicu stvarajući nekakvu nostalgičnu sliku od koje me je odvukao Raymondovo izvještačeno kašljanje. Okrenula sam se prema njemu i zatekla ga laktom naslonjenog na sivo auto koje je bilo parkirano odmah iza njegovog, a s obzirom da je djevojka s kojom sam se u internatu najviše družila i s kojom bih provodila raspuste bila zaluđena autima uspjela sam prepoznati da je u pitanju Honda Civic.
„Otkud...“, prije nego što sam uspjela dovršiti rečenicu Raymond mi je dobacio ključeve koji su očito bili moji te odgovorio na pitanje koje nisam čak ni postavila. 
„To je poklon od Regine...zbog posla nažalost nije mogla da dođe ali uskoro zasigurno hoće“
Pa naravno...Regina je Raymondova sestra i ona je ta koja je finansirala i moj odlazak u internat, a vjerujem i da je dosta pomagala Raymondu i Amandi baš kao što je obećala na sahrani moje majke. Radi skoro po cijeli dan ali isto tako ima i veoma dobro plaćen posao koji joj omogućava da živi ’na visokoj nozi’, a poklon kao ovaj je živi dokaz toga. 
„Pa da li ti se sviđa?“, Raymond je spustio ruku na moje rame, a ja sam klimnula glavom prelazeći pogledom preko auta koje nikada nisam previše priželjkivala ali sada kad ga imam nije da neće biti od koristi.
„Mada je bespotreban s obzirom da ne znam voziti.“, nakrivila sam usne, a Raymond se nasmijao te me potapšao po ramenu. 
„Eh, pa zato sam tu ja.“, ponosno je pokazao rukom na sebe, a ja sam prekrstila ruke te zakolutala očima na šta se on po drugi put u tako kratkom vremenu nasmijao. „Ja ti mogu za početak pomoći, a onda ćeš ići da polažeš vozački i to je to.“
Podigla sam obrve još jedanput prelazeći pogledom preko auta koje se nalazilo par koraka ispred nas i u kom nikako nisam mogla zamisliti sebe. Mislim da ovo nije poklon za mene ali ću svejedno morati da se zahvalim Regini. Nakon što je Raymond još neko vrijeme pričao dosadne priče o autima, polaganjima vozačkog te tome kako je on naučio da vozi napokon smo ušli u kuću....
...
„Vidimo se sutra!“, Amanda je nastavila da maše kao da se razdvaja od društva na godinu dana, a ne na samo par sati koje će provesti spavajući. Već je bilo poprilično kasno, a ja sam bila isto tako poprilično umorna em zbog puta em zbog stotinu pitanja na koja sam odgovarala tokom cijele večeri dok smo Amanda, Q, Devon, Margaret i ja sjedili na podu u mojoj novoj sobi, jeli grickalice i pričali o svemu osim prošlosti...tačnije, onoj starijoj.
„Cure, jeste li gladne?!“, Raymondov blagi glas se mogao čuti iz kuhinje na šta sam mu ja samo dala negativan odgovor te ga obavijestila da idem leći, a odmah zatim mi se pridružila i Amanda. 
„Mogu li noćas spavati sa tobom u sobi?“, pogledala me je svojim umiljatim smeđim pogledom i unatoč činjenici da sam željela biti sama odlučila sam joj popustiti barem večeras „Nedostajala si mi...“
Klimnula sam glavom, „Mhm“.
„Juhuu! Idem da nam donesem po pidžamu da ne bi ti morala da sada preturaš po koferu.“, krenula je niz hodnjik ka svojoj sobi, a ja sam joj se zahvalila te ušla u svoju. Za manje od 3 minute unutra je ušetala slatka djevojka sa nekolika komada odjeće u rukama i psićem koji je utrčao zajedno sa njom i odmah se smjestio na ivicu kreveta. 
„Izvoli,“ bacila mi je pidžamu koju sam ja uhvatila, a odmah zatim se presvukla u nju kao i Amanda. 
„Nemaš pojma koliko sam srećna što si ponovo ovdje.“, neprestano me je posmatrala svojim pogledom koji je u sebi sadržao neku vrstu emocije koju nikako nisam mogla da razaznam...
„I ja sam.“, baš i nisam ali ne bih sigurno bila ni bilo gdje drugo. Tako da je ovo najbolja solucija. 
Nakon što smo se obukle, obe smo sjele na krevet na kom je posteljina bila u potpunosti zgužvana i čiji je izgled dodatno upropaštavao Mr. Biscuit igrajuči se s njom. Nekoliko puta sam mašući rukom pokušala da ga otjeram ali on nije reagovao. 
„Uff...Ovo ćemo ujutru morati pospremiti, hm?“, nakrivila je obrve dajući mi do znanja da joj ne sviđa vlastita ideja, a ja sam klimnula glavom sa smiješkom te pogledala ka prozoru na kom sam navikla vidjeti žutu vaznu sa prelijepom zelenom biljkom koju sam toliko voljela i brinula se o njoj kao da je u pitanju ljudsko biće. 
„Da li je...Ono cvijeće još uvijek u životu?“, misli su mi odmah bile ispunjene parfemom moje majke koja bi stajala iza mojih leđa dok bih ja zalijevala cvijeće te svaki list pojedinačno osvježavala uvjerena da će zahvaljujući tome brže rasti. Amanda je istog trenutka spustila pogled i nakon što je prešla gornjom usnom preko dojnje gotovo neprimijetno je odmahnula glavom, „Prilikom prenošenja stvari u ovu kuću se saksija slomila i isti dan sam cvijeće prenijela u drugu ali se za samo par dana u potpunosti osušilo...“, napokon je pogledala prema meni sa očima ispunjenim nekom vrstom krivice, „Žao mi je.“
Odmahnula sam glavom tiho mrmljajući nešto nakon čega sam legla na krevet podvijajući ruke pod glavu i zaustavljajući pogled na plavom plafonu sa kog je kroz halogenke dopirala svjetlost. Ne mogu reći da nisam bila malo razočarana ali u životu sam izgubila i mnogo vrjednije stvari, odnosno osobe od jednog običnog cvijeća...
“„Margaret je ispala narukvica..“, pogledala sam ka Amandi koja je u ruci držala malu zlatnu narukvicu koja joj se oko prstiju prelamala poput svjetlosti. 
„Ona i Priscila sada bolje žive? Mislim, znam kakvo je stanje bilo prije nego što sam otišla, a sada imaju markiranu odjeću, nose zlato, skupe parfeme...šta se dogodilo?“, na moje pitanje se Amanda nervozno nasmiješila te odložila narukvicu na noćni ormarić.
„Pa...Prije možda dvije godine Priscila je upoznala djevojku s kojom se brzo sprijateljila i koja je bila doktorica pa je...pa je svima onima kojima je bila potrebna pomoć psihijatra upućivala kod Priscile. I eto, tako joj se razvio posao pa sada ima privatni ured u prizemlju kuće.“, iako mi je to više ličilo na neki događaj iz filma ili serije samo sam klimnula glavom jer ipak, ne mogu se ni ja pohvaliti da mi životna priča ne podsjeća na neku preuzetu iz CSI-a.
„Da li želiš da pogledamo neki film“, pokazala mi je prstom prema tv-u koji se nalazio na malenom ormariću preko puta mog kreveta, „ili da odmah spavamo?“
„Ja bih radije odmah spavala, umorna sam...“, izgovorila sam to uporedo zijevajući što je Amandi očito bilo simpatično pa se nasmiješila onako kako to samo ona zna nakon čega je legla odmah pored mene te me pokrila. S obzirom da mi vlastita glava nije uspjela ugrijati ruke stavila sam ih pod deku iako sam već unaprijed znala da je to još jedan neuspjeli pokušaj s obzirom da mi je uvijek hladno rukama pa čak i u sred ljeta. 
„Laku noć Aurora.“
„Laku noć Amanda.“
Mogla sam osjetiti kako se maleno čupavo stvorenje penje preko mojih nogu, a ubrzo zatim i smiješta u prostor između mene i Amande. 
„Nadam se da ti ne smeta ako budeš dijelila krevet sa još jednom gostom?“
„A nadam se da ću uspjeti izdržati jednu noć..“, nikada nisam bila ljubitelj životinja ali neće mi se ništa dogoditi ako jednu noć provedem s jednom. „Samo se nadam da nema naviku baliti po ljudima.“, napravila sam grimasu na samu pomisao da bi me mogao usred noći probuditi Bescuitov jezik koji se prevlači preko mog lica, a Amanda se nasmijala razuvjeravajući me da se to neće dogoditi. Okrenula sam se na desnu stranu s obzirom da u tom položaju zaspem mnogo lakše i brže nego kada sam okrenuta na lijevu stranu, a ono što nikako nisam očekivala bila je jeza koja je zaposjela moje tijelo dok mi je srce počelo jače nego do prije sekund udarati od grudni koš. 
„A-Amanda...“, uporno sam treptala u potrazi za svjetlom ali nisam mogla da ga pronađem i u glavi su odmah počeli da mi odzvanjaju glasovi i zvukovi iz prošlosti, a slika koja mi je u mislima postajala sve svjetlija i svjetlija sve više je prikazivala ono što se nalazilo na njoj zbog čega mi je malo hvalilo da vrisnem. 
„Amanda!“, svjetlo se istog trenutka upalilo i odmah otjeralo sve ono što me je bilo opkolilo prije samo par sekundi...i glasovi i slika...sve je nestalo, a ono čega nikako nisam mogla da se riješim bilo je ubrzano disanje koje me je natjeralo da se uspravim u sjedeći položaj i stavim ruku na grudi. Amanda se uspaničeno ustala te me pogledala svojim rastrčanim smeđim očima dok je Biscuit usljed straha otrčao na sasvim drugi kraj sobe.
„Jesi li dobro?!“
Stavila sam ruke preko lica te protrljala oči koje su istog trenutka ponovo izrazile želju za svjetlošču. 
„Mrak...“, samo sam to izgovorila i za Amandu je bilo dovoljno da stavi ruku preko usta i odmah se počne izvinjavati. 
„Jao, stvarno izvini Aurora, zaboravila sam...još uvijek se plašiš mraka?“, otkako je taj strah nastao u meni pa do mog odlaska prošlo je možda svega mjesec dana i Amanda i ja smo cijelo to vrijeme spavale zajedno, uvijek sa upaljenim svjetlom...Ali ipak, prošlo je dosta vremena od tada i ne mogu joj zamjeriti što je zaboravila na to, zapravo kome bi palo na pamet da jedna 18-ogodišnjakinja ima još uvijek takav strah...
„Nema veze...Samo nemo da se ponovi.“, još jednom sam duboko uzdahnula prije nego što sam se vratila u prijašnji položaj, a Amanda je isto to učinila nakon što me je poljubila u obraz i još jedanput mi se izvinula. Svjetlo je ostalo upaljeno, a ja sam uz prsa prislonivši sliku koja je sve do tada bila sakrivena pod jastukom zatvorila oči s nadom da će me noćne more zaobići barem ovu noć s obzirom da su se posljednjih godina uglavnom javljale na svaka 2-3 dana, a u posljednjih 5 dana su neprestano prisutne...ne napuštaju me...