Tračak svjetlosti

Šesnaesto poglavlje

Anabellin POV

Progutala sam slinu nego li sam progovorila, "Što joj se dogodilo?"

Toreto je spustio sliku natrag na mjesto s kojega sam ju uzela i pogledao me, "Nisam siguran, samo znam da je nestala. Ništa se nije kasnije više čulo o njoj. Neki misle da su ju oteli ljudi koji su bili strogo protiv vladavine njezinih roditelja, ali to je manje moguće. Ipak kasnije nakon par mjeseci je izbio građanski rat i kraljevstvo se prepolovilo." , spustio je svoj pogled natrag prema djevojčici na slici. Bila je očita tuga u njegovim očima.

Na trenutak sam odlutala u svojim mislima da nisam čula što je rekao, "Oprosti nisam čula. Isključila sam se na trenutak."

Odmahnuo je glavom pokušavajući se nasmijati kako bi barem malo se riješio tuge, "Doručak je vjerojatno već gotov, stoga se presvuci u nešto lijepo. Imaš ovdje u ormaru ženske odjeće što inače imamo za goste u svakom slučaju, a nešto i od mamine stare odjeće je ovdje također."

Uputila sam mu maleni osmijeh i zataknula si odbjegli pramen iza uha, "Hvala ti."

Osmijeh mu je odmah ukrasio lice, "Nije problem stvarno."

"Mislim na svemu." , tiho sam rekla.

Nije ništa reko nego se samo nasmiješio i izašao van iz sobe.

Otvorila sam ormar i pogledala koji sam mogući izbor odjeće imala. Sve su bile same haljine, od laganoga materijala, s obzirom kakvo je vrijeme sada ovdje nije me čudilo.
Toplo taman na granici da bude vruće i sunčano s malo oblaka na nebu i lagani topli vjetrić. Bilo je idealno vrijeme, a ja sam ga tek sada počela primjećivati.

Oči su mi zapele za jednu tamno zelenu haljinu s zlatnim obrubima na sebi, bila je do koljena s golim leđima. Presvukla sam se u nju i otišla do kupaonice kako bih se počešljala i pogledala u ogledalu. Nisam imala više tolike podočnjake, ali i dalje nisam mogla baš spavati. Noćne more su me proganjale.
Otresla sam samu pomisao na njih i zaputila se van iz sobe i dolje u kuhinju.

Dvorac je bio ogroman, bilo je toliko vrata i hodnika da nakon nekog vremena više nisam znala gdje da skrenem.
Čula sam nečije korake iza sebe i okrenula se, bio je to Toreto.

"Vidim da si se izgubila, vratio sam se natrag do sobe da te odvedem do kuhinje, ali nije te bilo. Stoga sam pretpostavio da izgubljeno lutaš uokolo." , čim je to rekao imala sam osjećaj da sam se krenula crveniti od neugode.

"Žao mi je, ali jedostavno ovdje ima previše vrata i hodnika. Nije mi se baš lako snalaziti." , pogledala sam oko sebe opet i nisam ni znala odakle je Toreto upravo došao. Naravno neću ni pitati.

"Priznajem ima puno skretanja ovdje, ali nakon nekog vremena se nauči."

"Ti si ovdje od malena, a ja sam ovdje tek dva dana ako i toliko. Stoga mislim da je opravdano."

Toreto se glasno nasmijao, "Upravu si, hajde sada da te otpratim do kuhinje prije nego li se doručak ohladi."

"Što ako se je već ohladio?" upitala sam tužno.

"Napraviti će ti ponovno, a ja ću pojesti ovaj što se je ohladio." , lagano me je rukom na leđima usmjerio da skrenem lijevo i nastavim ravno. Nakon još jednog skretanja lijevo smo se našli u blagavaonici.

Bila je ogromna i ukrašena s lusterom s mnogo kristala, vjerujem čak da su bili pravi. Dugački stol je bio u sredini prostorije s dvanaest stolica koje su bile presvučene u zlatne presvlake. Na stolu su se nalazila tri svjećnjaka ispod kojih je bio bijeli stolnjak sa srebrnim motivima. Sve je nekako odisalo profinjenosti.

"Sjedni gdje želiš, imaš dvanaest mjesta za izabrati."

"A hrana?" upitala sam sjedajući negdje na stolicu koja je bila najbliže sredini stola.

"Sada će doći.", podignuo je malo zvonce sa stola i protreso ga, prostoriju je ispunio njegov zvuk, a nakon par sekundi su došle služavke noseći pladnjeve s našim jelom.

Toreto je zauzeo mjesto preko mene kada su nam služavke donjele hranu, "Dobar tek."

Čuli su se nečiji koraci kako nam se približavaju i odmah smo oboje podignuli glave, bila je to Toretova majka.

"Ispričavam se što vas ometam u jelu, ali trebam svojega sina na par trenutaka kako bih raspravili o nečemu."