Uvod

81 7 2
                                    

Pobudila sam se kao i svako drugo jutro. No ovo jutro nije bilo obično .Naime danas sam imala svoju maturu ako bi to tako mogli nazvati .Na današnji dan ja i sve moje kolegice iz razreda te svi ostali iz moje generacije 3456-3466 prisustvovati ćemo svečanosti kojom će nam potvrdit naše uspjehe tokom ovih godina te mogućnost našeg djelovanja. Iako se tome neizmjerno veselim i dalje osjećam neku nostalgiju prema domu s obzirom da ću sa svojom grupom otputovat miljama daleko a zbog obuke od svoje 6 godine jedva sam i vidjela obitelj a sad ću još manje .Protresla sam glavom te iskočila iz kreveta .Uputila sam se do kupaone gdje sam se umila te obukla svoje svečano odijelo bijele boje te svjetlo plavim crtama koji je označavao moju grupu. Sljedeće što sam napravila jest bilo da sam spojila odišiljač na svoj čip koji se nalazio na mom vratu ispod kože .Taj odišiljač nam je svima davao neograničenu moć komunikacije,izvor informacija,te je sadržava sve naše podatke .Duboko sam udahnula tad te izašla iz sobe .Moja majka isti tren je dotrčala do mene .Snažno me zagrlila...taj njezin način izražavanja meni je bio neopisivo neobičan jer način na koji sam bila obučena ja i svi iz moje generacije taj način je isključivao sve oblike ljudske bliskosti .I zato jer sam toliko izbivala iz kuće i naši nadređeni su nam to branili to mi je bilo čudno ali sam na neki čudan način voljela .Zato je tako? Zato jer je moja generacija obučavana da preživi sve i da bude otporna na sve slabosti a ljubav i emocije to je slabost...Moji roditelji te svi iz njihove generacije su zadnja generacija ljudi koji su se međusobno miješali znate muški i ženski zato i imam majku i oca .No u budućnosti bit ćemo samo a i moja kći jer neće biti potrebe miješanja ionako smo već i ja i moja generacija svi djeca iz epruveta .Napravljeni sa ciljem da preživimo sve na neki način kako su naši učitelji voljeli reći „Savršeni".No moja uvjerenja tokom školovanja su bila jača od instinkta pa sam odgurnula mamu.

„Majko molim te...znaš kakvo je moje stajalište o takvom kontaktu"rekla sam te me tužno pogledala i obrisala suze.

„Znam,znam draga ali ne mogu si pomoći oprosti mi molim te .Samo se jako ponosim na svoju kćer"Rekla je i ja sam joj se nasmijala.

„Hvala ti „rekla sam te podigla svoju torbu i tada je moj otac ušao u prostoriju.

„Moja velika ratnica"rekao je i nasmija se te me potapšao po glavi .Bio je to nadimak kojim me oduvijek nazivao i još ga pamtim iz ranog djetinjstva .Nasmijao se te obgrlio moju majku rukom i oboje su ponosno gledali u mene. Bilo mi ih je čudno promatrat takve jer to nije bilo nešto na što sam navikla te je moj otac među ostalom bio i jedini muškarac kojeg sam osobno poznavala.

„Vidimo se na svečanosti „rekla sam i nasmijala se te napustila našu kuću.

Ubrzo uz pomoć vlaka koji je putovao brzinom zvuka bila sam pred velikom dvoranom .Praktički svojim domom jer sam tamo provela 11 godina svog života.Svi oni unutra zapravo su mi postali obitelj više no moja prava .Ušla sam te se pridružila svojoj skupini koja je bila pod serijskim brojem 3466.Naša serija bila je najmlađa iz naše generacije .Nova generacija bila je stara 10 godina .10 godina najboljih gena .Najbolje stvorenih ljudi da prežive .Iz svake serije bilo nas je po pet što znači 50 u ženskoj i 50 u muškoj generaciji .Cilj našeg postojanja bilo je vratit se na zemlju nakon 1000 godina odsustva u nadi da je život tamo napokon moguć nakon čega su je naši preci uništili i klimatski uvjeti i svi drugi uvjeti za život na njoj više nisu bili mogući te je na njoj ostao sami prah .Da sigurno se pitate kako me nije strah...Trebalo bi me biti ali obučena sam tako da me ne smije biti.

Danas je bio jedini dan kad ćemo doći u dodir sa muškom generacijom zbog svečanosti .Iskreno ne zbog ikakvih osjećaja ili ikakvog oblika privlačnosti no već zbog čiste znatiželje zanimalo me kako će oni izgledat .Samo jednom u životu došla sam u dodir sa dječacima i o je bilo kad mi je bilo tek sedam godina te smo ja i još nekoliko djevojka iz moje serije zalutale u 7 pogon .Ne znam kako ali tamo su se nalazile obuke za dječake .Bili smo nevina djeca koja su se automatski iz znatiželje zbližili i započeli igru .No nije dugo trajalo i nakon što su nas otkrili svatko je dobio strogu kaznu.

Razmišljala sam tako dok smo ulazili u veliku dvoranu koja je bila okružena sjedalima koja su popunjavali naši roditelji i nadređen i moram priznat da sam malo osjećala nervozu ali sam je odlučila ignorirat i nastavila hodat za svojom serijom .Svaka serija imala je svoj red i gledali smo u svoje nadređene .Naša ravnateljica je istupila i predstavila se te je tada istupio i ravnatelj muške generacije i pogledao u sve nas te nisam mogla odoljet i pogledala sam na svoju lijevu stranu gdje su bile muške generacije .To nisu više bili dječaci koji se sjećam iz djetinjstava bili su to sad muškarci kao moj otac .Svi su gledali ravno u naše nadređene dok sam ih ja promatrala i tad sam zamijetila jednog od njih kako gleda prema našoj generaciji također .Nisam dobro mogla vidjet no na tren mi se učinilo kao da mi se nasmiješio na što sam ostala šokirana te se neobična toplina proširila mojim licem.

Najednom netko me oštro udario sa moje desne strane i okrenula sam se te ugledala jednu od svojih profesorica.

„Gospođice Kate pogled ravno .Tamo nema ništa što bi vas trebalo interesirat"rekla je i ja sam joj se automatski poklonila glavom pogledala naprijed dok je moj obraz bio i dalje užaren od njenog udarca iako nisam shvaćala zašto je i drugi užaren.

Nakon dugog govora naših ravnatelja o svemu to smo već i sami znali uslijedile su njihove posljednje riječi.

„Obučili smo vas sa razlogom,nemojte da godine truda padnu u vodu .Ne znamo što je tamo i to vas sve očekuje ali vi morate bit spremni na sve .I najvažnije preživjet bar većina!Dali smo godine života u vaša postojanja a sad je došlo vrijeme da se odužite .Idite i donesite nam dobre znakove... znakove da je život na zemlji opet moguć."

Nakon tih riječi glasni pljeskovi su se proširili dvoranom te je svaka generacija krenula svojem brodu .Kroz žamor hodali smo dok su nam svi mahali .Moje kolegice su uzbuđeno pričale no oglušila sam na njih i ne znajući razlog okrećući se tražila sam onaj smiješak .Htjela sam ga vidjet ponovno .Ugledala sam ga no on nije vidio mene .Hodao je sa svojom skupinom prema brodu .Htjela sam da se okrene da i on mene vidi ali prije no što sam shvatila glasan žamor prekinula je glasna eksplozija .Dvoranom se proširio gusti jeli dim te mi je u ušima počelo pištat .Više nisam vidjela bistro te je disanje bilo sve teže i kleknula sam na koljena .Polako sam počela padat i zadnje što sam vidjela je bio onaj dečko kako viče nešto ostatku grupe .Pokazao je na mene prstom i krenuli su prema meni .No tada se začula još jedna eksplozija .Nisam ju stigla vidjet jer sam se već sudarila sa podom i nastala je tamna slika.

You've reached the end of published parts.

⏰ Last updated: Jan 07, 2018 ⏰

Add this story to your Library to get notified about new parts!

NOVA GENERACIJA(Bts)Where stories live. Discover now