Nakon sedmicu dana Noah i ja smo živjeli sretno na Floridi. Budila sam se sa njegovim poljupcima. I utonula u san sa njegovim zagrljajem ili pjevanjem.
Bilo nam je savršeno sve dok se nije desilo sranje.
Otišla sam Noahu i meni kupiti ručak. Na putu do Mc-a osjetila sam da me netko prati. Ignorisala sam to ali kada su imali priliku zavezali su mi oči ruke i usta bila sam bespomoćna.
Čula sam kako su me stavili u neki kombi i rekli:"Sada ćeš da nazoveš svog dragog i reći mu kako stvari stoje i da ima 2 dana da nam da pare."
Nazvala sam ga. "Halo" javio se "Halo ljubavi slušaj sada me ne prekidaj ja sam dobro. U redu. Oteta sam i rekli su da im moraš dati pare,inače me neće vratiti ili će me najvjerovatnije ubiti ne znam. Ali nemoj im davati ništa oke nista. Ja ću biti dobro." "Molim? Gdje si? Kuda te vode?"postavio je još milion pitanja ali su mi uzeli telefon i prekinuli.
"Ljepotice, on će nam dati pare i sve što nam treba, a ti bi se trebala malo više brinuti za svoj život." "Kao prvo ja tebi nisam ljepotica. A kao drugo ti bi se trebao brinuti o tvojem prijatelji." Drsko sam rekla i nogom ga zveknula u međunožje.
Krenuo me napasti ali ga je njegov prijatelj zaustavio.
(...)
Izvadili su me iz kombija, naglo bacili na pod i zavezali me za drvo. Ali sam bila na vrlo poznatom mjestu. Moj strah se prevorio u uspomene i sjećanja. Bili smo na mom i Noahovom mjestu. Zamolila sam da me odvežu. Znali su da nemam kuda pobjeći pustili su me jer me je bolila ruka.
Šetala sam a oni su me zbunjeno gledali pričala sam sa njima kao sa normalnim ljudima.
"Negoo...vi ljudi imate curu, ženu, djecu?" "Ne znam da li si zaboravila ali ti si oteta?"kroz smijeh je jedan promrmljao. Gledala sam u more i nasmijala se. "Zašto se smiješ?" "Pa i nisam više baš oteta." samo sam se zaletila i skočila
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
Odjednom sam osjetila kako mi je odjeća mokra krenula sam brzo plivati i trčati prema Noahu. Srela sam mog bivšeg zaručnika. Bio je od pomoći. "Ne pitaj me ništa treba mi tvoja pomoć. Treba mi tvoj auto" Samo se nasmijao i rekao:"Tvoj je." Bacio mi ključeve i brzo sam ušla u auto
Kada sam stigla napokon do kuće. Noaha nije bilo. Zvala sam ga 5000 puta nije mi se javio. Nekako sam ga uspjela dobiti na telefon i sve mu objasnila. Ali dzaba već je bio iza mene. Zaletio se i snašno me zagrlio i promrmljao. "Bože ne vjerujem u tebe, ali hvala ti što si je vratio živu"
