Zagrljaj

Toplo je, ugodno i udobno. Svijet je šaren. Život je lijep. Smijem se. Ne želim da ovo ikada završi... ali stisak popušta...sve je hladnije, neugodnije i neudobnije. Svijet je sve više siv, sve više crn. Život je sve manje lijep, sve ga manje ima. Sve se manje smijem. Stisak je skroz popustio, nema više dodira, bliskosti. Samoća i tuga počinju vladati. Nema više boja, nastaje tama. Ne osjećam više tlo pod nogama. Padam. Mlataram rukama u potrazi za TOM OSOBOM, ali nema je, otišla je i ja sve brže i brže padam. Oko mene je najtamniji i najhladniji besmisao. I dalje padam, ali nadam se da će se ta osoba vratiti i povući me iz tog ponora. Što se više nadam, brže tonem u sve tamniji i hladniji beskraj. Prestajem se nadati. Malo usporavam. Sporije mlataram rukama u potrazi za NJOM. Sporije mlataram nogama u potrazi za čvrstim tlom, za osloncem. Sve misli mi iščezavaju, ostaju samo sjećanja od kojih samo plačem. Prelijepa sjećanja, najljepša sjećanja. Da ih se riješim ili ne? Ona su kriva što mi je ostala mala trunka nade. Ako i tu trunčicu nade uništim, možda prestanem padati, možda se sve vrati u normalu, možda se probudim iz ove noćne more. Ne znam. Ne mogu razmišljati. Moj samodestruktivni um slaže nekoliko pitanja. Hoću li ikada prestati padati? Hoću li ikada opet osjetiti tlo pod nogama? Hoću li ikada vidjeti išta drugo osim tame? Hoću li ikada više vidjeti NJU kako mi s osmijehom koji govori ''volim te'' i ''falio si mi'' dolazi u zagrljaj? Hoću li ikada više osjetiti savršenstvo, njen zagrljaj? Nepotrebna pitanja na koja mislim da znam odgovor... Padam i dalje...