Sorry || P. JM.✔

6.dio

Malo prije sam ušao u kuću baš kad se spremao da udari mamu.
Otrčoa sam do njih i udario ga šakom,a mama je pobjegla kao i ja nakon što sam poprimio jak udarac od strane njega.
Došao sam do trotoara i sjeo plačući. Od jednom sam čuo kako se vrata otvaraju i odma zatvaraju, ali me nije bilo briga. Nastavio sam plakati.

"Jimin!" Bio mi je to vrlo poznat glas. O ne Sara!
Brzo sam ustao okrenuo se na drugu stranu.
Stala je ispred mene, stavila svoju nježnu ruku na moj obraz i počela brisati suze.

"Tko ti je to učinio?" Znači primjetila je moju šljivu na oku.
Kiša je pocela pljuštati.

"Jedan gad kojeg zovem tata." Rekao sam to tako jadno i tmurno da sam mislio da ću se rastopiti. Ne znam više kako da ga zovem, ne znam šta će biti sa mamom i sa mnom.

"Želiš razgovarat? Mislim da bi ti dobro došlo!" Samo sam klimnuo glavom.

"Idemo na jedno moje posebno mjesto, pa će mo tamo razgovarat. Moze?"

"Može."
Tako smo hodali mokri ko misevi po toj kisi. Dosli smo do neke male sumice.

"Pazljivo hodaj i prati me. Nemoj se izgubiti!" Rekla je sa osmjehom,a ja sam joj uzvratio jedan slabasni,mali osmjeh. Ona ima tako preljep osmjeh i savrseno lice.

Brrrrrrrr..... O cemu ja to razmisljam? U...sta mi se to desava?

"Hej stigli smo!"
Podigao sam pogled i na drvetu vidio jednu malu kucicu sa stepenicama.
Popeli smo se gore i sjedili na malom balkoncicu, a kisa je jos uvjek lila ko iz kabla.

"I...Hoces mi ispricati sta je bilo znas da mi sve mozes reci."

"Ah...Gle moj otac,ne znam vise kako da ga zovem, nije bas u najboljem stanju. Od kako smo se doselili dolazi pijan kuci. Mama mi je uznemirena i ne znam kako vise da je utjesim. Danas kad sam usao u kucu on se bas spremao udarit mamu. Ja sam njega udario i on mene i odtada imam sljivu." Pokazao sam na svoje lice." Moj tata je bio prekrasan covjek, stalno smo se druzili i igrali se skupa dok sam bio mali, ali od kad smo ovdje promjenio se.Vise ga  ne prepoznajem."
Govorio sam sa crvenim ocima punim suza koje su se spajale sa kisom. Stavila je svoju ruku na moj obraz ali ovaj put jos njeznije nego mali prije.

"Zao mi je!" Povukao sam je u svoj zagrljaj,a ona ga je uzvratila.

"Pomoci cu ti zajedno ce mo proci kroz ovo moze?"

"Aha!" Lazno sam se nasmijao.

"Prijatelji zauvijek?"

"Prijatelji zauvijek!" Dali smo si obecanje.

"Idemo prosetat?" Samo sam klimnuo glavom.

Kad smo sisli ispred nas je bilo ogromno jezero. Bilo je prekrasno,kisa,jezero i odsjaj mjeseca u jezeru. ONA. Sta? Ne ne ne ne ne! Ne smijem se zaljubit.
Hodali smo jedno pored drugog.

"Jel' ti hladno?" Upitao sam samo da prekinem neugodnu tisinu.

"Nije, hvala!" Ali se vidilo na njoj, da joj je hladno.