Desert story

Bijeg

Prenulo me neko šuškanje i otvorivši oči našla sam se licem u lice s lavom. Ostala sam kao prikovana i razrogačila oči - rastvorila ih široko kao da ću tako progutati zvijer pred sobom. Htjedoh ustati ,ali već nekoliko dana nisam ništa jela i noge su me izdale, klecale poda mnom. Nemoćno sam klonula natrag uz drvo ,gdje sam sjedila zaklonjena od sunca koje u afričkoj pustinji u podne nesmiljeno žeže. Naslonila sam glavu i zatvorila oči, na lubanji osjećajući pritisak hrapave kore. Lav mi je bio tako blizu da sam s vrelim zrakom uzdisala i njegov težak vonj. Obratih se Bogu. ''Došao mi je kraj, Gospodine. Molim te, uzmi me.'' Ovo je, dakle , bio kraj mog dugog putovanja kroz pustinju. Nije bilo načina da se zaštitim , nisam imala oružje. A ni snage za bijeg. Čak i da sam imala snage, znala sam da ne mogu pobjeći na drvo jer lavovi se, kao prave mačke, odlično penju onim svojim čvrstim pandžama. Ne bih se uzverala ni dopola, kad bi me skinuo jednim jedinim zamahom - CAP! Otvorila sam oči, potpuno oslobođena straha, i rekla lavu. ''Hajde, pojedi me. Spremna sam.'' Bio je prekrasan mužjak zlataste  grive i dugog repa, kojim je mahao amo-tamo, rastjerujući muhe. Moglo mu je biti kojih pet, šest godina , bio je mlad , zdrav. Znala sam da me može zdrobiti u tren oka : ta bio je kralj. Cijeloga života gledala sam kako te šape obaraju gnuove i zebre , mnogo veće od mene. Lav je zurio od mene i lijeno trepnuo očima boje meda. Moje su smeđe oči uzvratile pogled , prikovane za njegove. Odvratio je pogled. ''Hajde, pojedi me.'' Ponovno me pogledao i opet svrnuo pogled. Oblizao se i sjeo. A onda je iznova ustao i ushodao se amo-tamo preda mnom, seksi, elegantan. Naposljetku se okrenuo i udaljio, jamačno zaključivši da to nešto kostiju i mesa nisu nikakav zalogaj. Otmjenim se koracima zaputio kroz pustinju, sve dok se njegovo žutosmeđe krzno nije stopilo s pijeskom u daljini. Kad sam shvatila da me neće pojesti nije mi se oteo uzdah olakšanja, jer nije me bilo strah. Bila sam spremna umrijeti. Ali Bog koji mi je oduvijek bio najbolji prijatelj, očito je naumio nešto drugo sa mnom, imao razloga da me zadrži na životu. ''Što je to? Povedi me, uputi me.'' Rekla sam i s mukom se osovila na noge. Na ovo sam mučno putovanje krenula bježeći od svoga oca. Tada sam imala trinaestak godina i živjela sam sa svojima, nomadima u somalskoj pustinji , kad je otac objavio da je ugovorio moje vjenčanje za nekog stranca. Znajući da moram djelovati brzo, jer bilo je pitanje dana kada će moj novopečeni muž dođi po mene, rekoh majci da kanim pobjeći. Naumila sam potražiti tetu, majčinu sestru, koja je živjela u Mogadišu, glavnom gradu Somalije. Dabome da nikad nisam bila u Mogadišu - nikad nisam bila ni u jednom gradu. A nikada nisam ni vidjela tetu. Ali s optimizmom svojstvenim djeci imala sam osjećaj da će se stvari već nekim čudom same srediti. Dok su otac i ostali još spavali, majke me probudila i prošaptala ''Hajde, kćeri.'' Ogledala sam se oko sebe da nešto uzmem, ponesem, ali nije bilo ničega, ni boce s vodom, ni ćupa s mlijekom, ni košare s hranom. I tako sam bosonoga, umotana samo u šal, pobjegla u tamnu pustinjsku noć. Nisam imala pojma u kojem smjeru je Mogadišu, pa sam samo trčala. Isprava polako, jer nisam ništa vidjela: spoticala sam se, padala preko korijenja. Napokon sam odlučila sjesti jer u Africi sve vrvi zmijama, a ja sam ih se užasavala. Svaki korijen na koji bih stala činio mi se poput leđa siktave kobre. I tako sam sjedila i gledala kako se polako razdanjuje. Sunce još nije izašlo, a ja sam i opet jurila poput gazele. Trčala sam i trčala, satima. Do podneva sam već duboko zašla u crveni pijesak i duboko utonula u svoje misli. ''Kamo sam dovraga krenula?'' Pitala sam se. Nisam znala čak ni u kom smjeru idem. Pijesak se pružao u nedogled, tek ponekad stršala poneka akacija ili trnovit grm; vidjelo se kilometrima u daljinu. Hodajući tako, otupjela od jednoličnosti, pitala sam kamo li me vodi moj novi život. Što će se sljedeće dogoditi? Prebirući po glavi takva pitanja odjednom mi se učinilo da čujem glas. ''Waris... Waris.'' Bio je to glas mojeg oca! Optrčala sam cijeli krug ne bih li ga ugledala, ali nikog nisam vidjela. ''Možda mi se pričinjava.'', pomislila sam. ''Waris... Waris..'' Odjekivalo je svuda oko mene. Zvučao je moleći , ali sam se ipak uplašila. Uhvati li me, sigurno ću me vratiti i udati za onoga čovjeka, a zasigurno i dobro nalemati.  Nije mi se pričinjalo bio je to moj otac i približavao se. Iako sam imala nekoliko sati prednosti, tata me ipak sustigao. Kako sam kasnije shvatila , otkrio me po tragovima u pijesku. Mislila sam da je otac prestar da me uhvati, jer ja sam mlada i brza. U mom dječjem svijetu on je bio star čovjek. Danas se s osmijehom prisjećam da je tada imao tek tridesetak godina. Svi smo bili u izvanrednoj formi jer smo sve obavljali trčeći, nije bilo auto, nikakvog javnog prijevoza. Uvijek sam bila hitra, trčala za životinjama, išla po vodu, jurila da prije mraka stignem kući, na sigurno. Nakon nekog vremena više nisam čula očevo dozivanje, pa sam usporila trk. ''Nastavim li ovako, tata će se umoriti i vratiti kući.'' Razmišljala sam. Odjednom sam se okrenula prema obzoru i spazila ga na brdu iza sebe. I on je mene ugledao. Užasnuta, potrčala sam brže. I još brže! Bilo je to kao da daskamo po pješčanim valovima. Ja bih se popela uz jedno brdo, a on bi se spustio niz drugo, koje sam ostavila za sobom. I tako smo nastavili satima, sve dok odjednom nisam shvatila da ga već neko vrijeme nisam vidjela. Više me nije dozivao. Srce mi je udaralo kao ludo kada sam napokon stala, sakrila se iza grma i pogledala uokolo. Ništa. Napeto sam osluhnula. Nikakvog zvuka. Naišavši nakon toga na neku zaravnjenu stijenu zastala sam da se odmorim. Ali nakon noćašnje pogreške bila sam pametnija i sad sam nastavila trčati uz stijenje, po tvrdom tlu, a onda promijenila smjer tako da otac ne može slijediti moje tragove. ''Tata se sigurno okrenuo i pokušat će se vratiti kući, jer sunce zalazi.'' Razmišljala sam. ''Ali neće se uspjeti vratiti prije sutona. Morat će trčati kroz mrak, osluškujući noćne zvukove naše obitelji, ravnajući se prema vrištanju djece, smijehu, mukanju i blejanju stoke.'' Vjetar raznosi zvukove daleko pustinjom i ta nam je buka oduvijek služila kao savjetnik kad bismo zalutali u noći. Nakon što sam neko vrijeme hodala uz stijenje, promijenila sam smjer. Ionako je bilo svejedno u kom smjeru idem jer nisam imala pojma gdje je Mogadišu. Nastavila sam trčati sve dok sunce nije zašlo, svjetlosti nestalo, i postalo tamno kao u rogu, tako da se nije vidjelo ni prst pred nosom. Sada sam već umirala od gladi i na pameti mi je bila samo hrana. Stopala su mi krvarila. Sjela sam pod drvo da predahnem, i zaspala. Ujutro me probudila sunčeva vrelina na licu. Otvorila sam oči i podigla pogled prema lišću prelijepog eukaliptusa što se dizao k nebu. Polako sam se prisjećala u kakvoj se situaciji  nalazim. Bože, potpuno sam sama. Što ću? Ustala sam i nastavila trčati, i tako danima. Koliko dana, ne znam. Znam samo da je za mene vrijeme prestajalo postojati, postojali su samo glad, žeđ, strah i bol. Kad bi se toliko smračilo da više nisam vidjela, zastala bih da se odmorim. U podne, kad bi sunce popeklo, sjela bih pod drvo i odmarala se. Upravo tijekom jednog takvog predaha sam zaspala i probudio me onaj lav. Sada mi više nije bilo stalo do slobode jedino što sam željela bilo je vratiti se kući, mami. Ono što mi je nedostajalo više od hrane i vode bila je moja majka. I premda smo bili navikli provesti dan, dva bez hrane ili vode, znala sam da neću još dugo moći izdržati. Bila sam tako slaba da sam se jedva micala, a stopala su mi bila tako izranjavana i bolna da je svaki korak postao patnja. Kad je lav sjeo pred me oblizujući se, bila sam već odustala. Pomisao da će me ubiti jednim brzim udarcem činila mi se spasonosnom. Ali lav je odmjerio moje kosti što su stršale kroz kožu, moje upale obraze i izbuljene oči, i udaljio se. Ne znam je li se smilovao takvoj sirotoj dušici ili je jednostavno sasvim praktično zaključio da tu nema poštena zalogaja. Ili se Bog umiješao da me zaštiti. Ali zaključila sam da Bog ne bi bio tako nemilosrdan da me ostavi na životu  samo zato da bi me prepustio nekoj drugoj, još okrutnijoj smrti, na primjer od gladi. Očito je imao neki drugi plan za mene i zato sam za zazvala da me vodi. ''Uzmi me ,povedi me.''  Oslanjajući se o drvo, ustala sam i zazvala njegovu pomoć. Nastavila sam hodati i za nekoliko časaka stigla sam do pašnjaka punog deva. Ugledala sam jednu, vimena nabrekla od mlijeka, i potrčala prema njoj. Pripila sam se uz vime, sišući poput dojenčeta. Pastir me začas otkrio i povikao. ''Nosi se odatle, kujo mala!''  Na što se čulo pucketanje biča. Ali bila sam u tako očajnom stanju da sam nastavila sisati, pohlepno ispijajući mlijeko. Pastir je potrčao prema meni, zlokobno vičući iz sveg glasa. Znao je da će, ne preplaši li me, dok stigne do mene već bilo prekrasno. Ispit ću mu mlijeko. Ali ja sam se dobro napila i dala petama vjetra. Potrčao je za mnom i uspio me nekoliko puta dohvatiti bičem, prije nego što sam umakla. Bila sam brža od njega i ostavila ga za sobom da stoji u pijesku, psujući na popodnevnoj pripeci. Sada sam bila, sita, puna energije. I tako sam nastavila trčati, sve dok nisam stigla do....