Tračak svjetlosti

Dvadeset peto poglavlje

Nasal je duboko udahnuo i pogledao u Toreta kao da traži odobrenje da nastavi dalje. Toreto je kimnuo glavom i nastavio gledati ispred sebe u Nasala.

Nasal je usmjerio pogled na mene i namjestio se u stolici, "Zapravo nismo ni mi znali, isprve. Većina vila je svjesna svojih moći od ranih dana, ali kod tebe su one došle do izraza kasnije, iako ne znamo zašto je tako. Sumnjamo da je to zbog toga jer nisi bila u okruženju drugih vila, i bila si uskraćena obrazovanja koje su one dobivale. Sada se sve to mora nadoknaditi što si ti godinama propustila." , glasno je izdahnuo i nastavio dalje, "Već ti dosta toga nedostaje u obrazovanju, bilo bi najpametnije da odmah kreneš ovdje na sveučilište i da probamo smanjiti tu razliku između tebe i tvojih vršnjaka."

Toreto je duboko udahnuo do mene i obratio se Nasalu, "Nasal, znaš da vjerujem tvojim procjenama i savjetima, ali ne vjerujem da je sigurno za nju da bude ovdje."

"Prinče, ne brinite se. Pošaljite uvijek s njom par stražara, ali najbolje je za nju da bude ovdje, sa svojim vršnjacima."

Sjedila sam nepomično ovdje i šutila, dok su oni dogovarali se oko mojeg školovanja, ako bi se to tako moglo nazvati. Toreto je izgledao ljuto jer mu je lijeva ruka čvrsto držala naslon za ruke od stolice da su mu zglobovi postali bijeli. Kako sam ga promatrala nisam ni čula Nasala kad mi se obratio.

"Anabelle što ti želiš? Jel bi bilo u redu da si ovdje ili bi se osjećala nelagodno?" sada su oboje gledali u mene s isčekivanjima ispisanim na njihovim licima.

Nisam znala što da kažem, nisam znala ni sama što želim. Možda ipak da probam? Trebala bi se slagati sa svojim vršnjacima, ali sada sam ja njima bila 'outsider', kao ono čudno dijete u školi s kojim se nitko ne želi družiti. Ovo je uistinu bila teška odluka.

"Ako ne bude išlo, jel bi onda mogla dobivati privatne sate u dvorcu?" pogledala sam u Toreta koji je kimnuo glavom s osmijehom na licu.

"Znači odlučila si da ćeš se prvo okušati na sveučilištu? Ne moraš ovdje živjeti to znaš, ostati ćeš u dvorcu." , Toreto se okrenuo prema meni u stolici najviše što je mogao.

Lagano sam kimnula glavom, "Mislim da bih trebala, Nasal je upravu, kasnim dosta za svojim vršnjacima. Tko zna što oni već znaju i mogu dok ja još pokušavam shvatiti što sam i pomiriti se s tim."

Nasal se nasmiješio, "To je hrabro s tvoje strane. Hoćeš zakoračiti u nepoznato, i sigurna si u to. Sada kada smo to raspravili, ima li još nešto ili ćemo se čuti kada pošaljem princu Toretu Vaš raspored i knjige?"

"Nemam više pitanja.", rekla sam nakon čega smo se pozdravili i otišli.

☆☆☆☆☆☆

Toreto me proveo kroz cijeli grad i već su me noge boljele od svog tog hodanja, ali Toreto se nije činio nimalo umornim. Zapravo suprotno, činio se na vrhuncu snage. I bilo je nekako opuštajuće takvoga ga gledati.

"Što je bilo? Nekako me čudno gledaš?" obratio mi se dok smo hodali natrag prema dvorcu. Taman je polako sunce zalazilo za planine u daljini, bio je prelijep prizor.

Zahihotala sam se nesvjesno, "Sviđa mi se prizor." , trebalo je par sekundi da shvatim da je ispalo kao da sam rekla za njega, brzo sam se ispravila, "Mislila sam na zalazak."

Toreto me pogledao, "I meni se isto sviđa prizor." , nekako sam imala osjećaj da nije mislio na taj prizor, kao ni ja.