Ti si moja sudbina

1. Slučajnost ili ne?

     "Sudbina ponekad pošalje slučajnost kako bi spojila dvoje mladih"

5.septembar 2013. godine,Istanbul,restoran "Yildiz", 20:00 časova

       Hladna i tamna noć se već odavno spustila nad grad na Bosforu,Istanbul. Kapljice kiše polako su se spuštale niz prozore jednog od najpoznatijeg restorana,"Yildiz". Bilo je to mjesto koje je svakog privlačilo. Da li je to bilo do samog ambijenta ili ipak do ljubaznog osobolja koje je svakog trenutka bilo tu kako bi udovoljilo svojim gostima?

      Kristalne čaše,srebreni escajg su samo neke stvari koje su činile ovaj restoran. Posebnu pažnju privlačili su ogromni Svarkovski lusteri koji su osvjetljavali čitav restoran. Gosti su mogli da uživaju u turskim nacionalnim kuhinjama,ali i engleskim, mediternaskim,evropskim i arapskim kuhinjama.

      U čitavoj toj gužvi,izdavajala se jedna djevojka. Mirno je sjedila za svojim stolom pored prozora. Bila je to mlada,dvadesetpetogodišnja Melek Egemen. Imala je dugu braon kosu, tanke savršeno oblikovane obrve ispod kojih su se nalazila dva krupna crna oka. Srednje visine,atletske građe,u tamno plavoj haljini,izgledala je kao model. Privlačila je poglede mnogih,kako žena tako i muškaraca. Nije se obazirala na druge,bila je u svom svijetu. Zamišljeno je gledala kroz prozor,a tek ponekad bi pogledala na svoj telefon koji je bio na stolu kao da nekoga željno iščekuje.

     "Nisi me dugo čekala,zar
ne?",upitao ju je plavokosi momak koji je upravo sjedao za njen stol. Bio je to Ozgur,Melekina ljubav iz srednje škole i momak. Na Melekinom licu se pojavio osmijeh,vidjevši Ozgura:"Ne,nisam. Samo što sam došla.",nije sklanjala pogled sa njegovih crnih očiju," O čemu si htio razgovarati?",upitala ga je. Ozgur je pokušavao da sakrije pogled od Melek,ali nije uspjevao. 
"Melek,ne znam kako ovo da ti kažem,"tiho je rekao. Njen osmijeh sa lica je nestao i nad tamne oči nadvio se oblak očaja,primjetivši tužan ton u njegovom glasu.

"Već neko vrijeme skupljam hrabost i prave riječi kako bih ti saopštio pravu istinu o sebi. Toliko puta sam ti ovo pokušavao reći,ali nisam imao hraborsti.",tiho je govorio,dok se u njegovom glasu osjećala krivica. Melek ga je gledala sa nevjericom u već sad suznim očima.

"Sjećaš se naše prve velike svađe kada sam otišao u Izmir i bili smo razdvojeni skoro mjesec dana? Kao najveći slabić i kukavica okrenuo sam se alkoholu i klubovima. Taj mjesec je za mene bio mjesec očaja i patnje. Svaku noć bih bio u klubovima,pio,pronalazio utjehu u drugim ženama. Krio sam to od tebe,pokušavao da ispravim situaciju. I da uspio sam,pomirli smo se,ali ja te noći nisam mogao izbrisati. Svaki put kada bih te zagrlio,u meni bi rastao osjećaj krivice.",njegove oči su se ispunile suzama,dok joj je govorio strašnu istinu. Pokušao je da je uhvati za ruku,ali ona se samo odmakla.

"Ne dodiruj me,molim te. Tolike godine naše veze i ljubavi si bacio u vodu samo zbog jedne obične svađe. Gadiš mi se.",govorila je Melek,dok su se niz njene obraze slivale suze.

"Možeš me mrziti,željeti svo zlo svijeta,jer sam to i zaslužio. Želim ti svu sreću svijeta. Možda ti sudbina baš sad sprema nekoga. Nekoga ko će te voljeti i čuvati onako kako ja nisam znao.",rekao je,a potom ustao i otišao,ostavivši Melek uplakanu za stolom.

   U međuvremenu,u toaletu restorana,mladi biznismen Mehmet Arsoy zadovoljno je posmatrao svoj odraz u ogledalu,popravljajući svoje Armani odijelo. Bio je srednje visine,atletke građe,braon kose i kao okena plavih očiju. Sa dvadesetčetiri godine je diplomirao arhitekturu i sada sa svojih trideset godina posjeduje jednu od vodećih firmi. Bio je mlad i atraktivan milijarder kojem je svaki čovjek zavidio. Međutim,ko god bi se zagledao u njegove plave oči,vidio bi određenu tugu koja dopire iz njih. Iako su njemu mnogi zavidjeli na skupim autima,vilama i jahtama,on je na njihovim porodicama. Imao je sve što poželi,ali samo ljubav nije mogao pronaći. Bio je čovjek koji ima sve,a nema ništa.
     
     Njegove misli prekinulo je naglo otvaranje vrata. Djevojka,par godina mlađa od njega,otrčala je u ženski dio toaleta. "Ko je mogao da rasplače ovakvog anđela?",pomislio je.

    "Gospdođice,da li vam je dobro?",ništa pametnije nije mogao da izusti.

"Molim vas,pustite me. Da sam dobro,sigurno ne bih ovako izgledala.",oštro je odgovorila Melek.
Mehmet je par sekundi bio u čudu,a zatim nesvjesno krenuo za njom u ženaki dio toaleta. Par žena ga je zaprepašćeno gledalo,ali se nije obazirao na to.

   "Gospođice,još jednom vas pitam,da li ste dobro?",bio je uporan Mehmet,ali sve što je dobio jesu njeni jecaji.

"Samo odlazite. Niste mi potrebni.",povikala je Melek,pokušavajući da se smiri.
"Razumijem vašu odluku. Ali ako vam ikad zatrebam, ja sam Mehmet Arsoy.",rekao je tiho,pomirivši se sa njenom odlučnošću. Zatim je otišao.

     Melek je sakupila snage,izašla i umila se. Posmatrala je svoj odraz u ogledalu. Njena maskara bila je razmazana po licu,dok se u njoj nešto gasilo. Kao da je prestala da postoji.

       Nakon što je izašao iz toaleta restorana,Mehmet se uputio ka izlazu. "Ko je mogao da rasplače ovakvog anđela?",uporno se pitao. Zamišljeno hodajući ka izlazu,njegovu pažnju je privukao mali crni Iphone. Prišao je stolu do prozora,a zatim podigao telefon. Njegova znatiželja je proradila,pa je pritisnuo dugme "home" i za divno čudo telefon nije imao šifru. Prešao je prstom preko ekrana,a ono što je ugledao ga je iznenadilo. Bila je to mlada djevojka koju je prije samo par minuta vidio u toaletu.

   "Da li je sve u redu,gospodine Arsoy?",upitao ga je mladi konobar.
Mehmet se blago nasmiješio,a zatim stavio telefon u dzep svog sakoa,"Da,sve je u redu.",a potom izašao iz restorana. Uputio se ka svom autu,te još jednom pogledao u crni telefon.

  "Slučajnost ili ne,ali ovo je znak.",pomislio je Mehemt,a zatim se blago nasmijao i upalio auto.

Ponekad nam sudbina pošalje neke sitne znakove,a na nama je da li ćemo ih pratiti ili ne. Jer ko zna možda nas baš ti znakovi odvedu tamo gdje smo oduvijek željeli biti. U našu mirnu luku,naše skrovište od oluje.