Već od prvog dana
zakoračila si u moje srce,
ti plava griješnice
mirnih smaragdi,
prkosnog osmijega,
vragolastog glasa,
malenih šaka.
Nisi ni pozvonila na vrata
srca koje je poput starog gvožđa
odlazilo u crne obrise sunčevih kiša,
a već si zauzela mjesto
u mojim nemirima
zbog čega si se ponosno
smješkala za stolom
nasuprot mene
s dva nespretna uvojka
preko tvog
milog lica.
Štit oko mene
popuštao je svakog trenutka
kada bi zelene smaragde
zaorile niz moje lice
koje bijaše uplašeno
osmijeha vesele plavušice.
Šta si učinila od mene
da se predam na prvoj
sunčanoj zori tvog osmijeha.
Tvoj glas mi učini da nemoćan
zapišem skladbu glasa kojim si
po prvi put prošaptala moje ime
preko usana koje poljubih u noći
gdje zaboravih svoje teške rane.
Ah ti plavušo,
koštala si me svega
čak i toga da sam poželjeh
ono što davno izgubih - sreću.
