Ležim i slušam zvukove. Buka je, čujem galamu prijatelja. Ipak, sve što ja osjetim je TIŠINA. Tišina je u meni, ona je moja. I ja sam njena, isto. Nakupila se u meni toliko da je prigušila sve zvukove. Postala sam gluha za sve njih.
Ležim u toj istoj tišini sa sve bukom oko sebe. I razmišljam. Da li su moji prijatelji zaista moji? I da li sam ja njihova? Pripadam li igdje, ikome? Osjete li moju odsutnost? Jer, ja njihovu osjetim.
Imaju te neke osobe od kojih se nikako ne mogu odvojiti. Ja sam njihov parazit, oni moj, isto. Nekima je drago što im sišem krv, nekima nije. Da li su svi jednako vrijedni?
Pišem ovo svim najboljim prijateljima, prijateljima, roditeljima, braći i sestrama koji su zapravo naši najbolji prijatelji. Pišem iz dubine duše. Otkrivam svoje najveće strahove, zalazim u dubine gdje ne zalazim baš tako često. Poslušajte me. Suosjetite sa mnom. Podijelimo bol, ako je ona zaista bol.
Dragi najbolji prijatelju,
jednog dana ćemo da se razdvojimo. Ti ćeš krenuti svojom stazom sudbine, ja svojom. Putevi će na(m) s(e) razdvojiti. Nedostajat će nam razgovori o Svemu i Ničemu i snovi koje smo imali. Nedostajat će nam snovi koje smo djelili. Dani, mjeseci, godine vremena provedenog zajedno će postati sjećanja. Da li će izblijediti? Dani, mjeseci i godine prolazit će sve dok se ne počnemo čuti sve rjeđe i rjeđe. Ostat ćemo jedni drugima samo draga uspomena. Jednog dana, dok naša djeca budu gledala zabilježene uspomene, pitat će nas "Ko su ovi ljudi?". Nabacit ćemo blagi osmijeh, u očima će se pojaviti nevidljive suze. Bit ćemo taknuti njihovim pitanjem. Vi niste "ovi ljudi", vi ste moji najbolji prijatelji. Ali, od prevelike boli zbog tuge nećemo imati snage reći sve što tad budemo mislili. Samo ćemo izgovoriti: "To su oni s kojima sam provela najljepše dane svog života".
-A
I zaista jeste. I nemam snage da zadržim suze u očima dok ovo pišem. Previše sam slaba na vas. I srce mi se kida, i steže me u grudima, postajem anksiozna. Šta dalje? Gdje bez vas? Vrijedi li? Život je jedan, svakako ćemo umrijeti. Zašto ne ostati do tad zajedno? Ima li potrebe preživljavati ovu bol zbog par godina nešto boljeg života koji će svakako završiti? U svakom slučaju, rado ću da vas se sjetim bilo kad, bilo gdje.
Sjetite se i vi mene.
S ljubavlju,
A.
