Sumrak: Novi početak

Poglavlje 72.

- Sjeti se one noći kada si ti bio prvi koji mi je pokazao šta znači voditi ljubav.- rekla sam povisivši ton. Zjenice u njegovim crvenim očima su se povećale.
- Sjeti se našeg kupanja ovdje po kiši, sjeti se kako si mi dao duks ovde kako ne bi polu gola išla kući. Jebeno se sjeti prvog dana kada smo se sreli, i kada si ušao u moje misli i napravio zbrku! Zar ćeš dopustiti da sve to tako padne u vodu?!- pogled mu se smekšao. Osjetila sam promjenu. Moje oči su postale zelene.
- Sjeti se kada si pokušao da me zaštitiš od Volturijevih! Od Volturijevih! A sada ne možeš da me zaštitiš od neke tamo nebitne  djevojke kojoj je kosa crvenija os samog djavola!- derala sam se. Samo me je gledao.
- Neke poslednje riječi?- upitala me je Gril. Nisam skidala pogled sa Jimina.
- Ko se zadnji smije, najsladje se smije.- rekao je. Njegove oči su postale plave. Povukao me je i držao u zagrljaju u jednoj ruci. Zagrlila sam ga i zaplakala.
- Drži se čvrsto.- rekao je. Zatvorila sam oči. Osjetila sam kako padamo te hladan nalet vode.
- Lisa?- dozivao me je i dalje me držeći u zagrljaju.
- Dišem, ne brini.- rekla sam. Ubrzo sam osjetila pjesak pod nogama. Auto je naglo diglo skoro sav pijesak. Vrata su se otvorila i Jimin me je gurnuo unutra. Povukla sam ga za ruku.
- Idi, doći ću. Obećavam.- rekao je. Nisam stigla ništa da kažem jer je svojim usnama blokirao moje da išta izgovore. Odvojili smo se te je zatvorio vrata. Jungkuk je nagazio na gas.
- Jungkuk, stani, ne mogu ga ostaviti.- rekla sam. Bila sam prilijepljenja uz prozor.
- Biće on dobro, ne brini.-
- Šta ako ga opet opsjedne?- upitala sam.
- Nedan vampir drugog može samo jednom opsjesti.- rekao je i nasmijao se. Smirila sam se na momenat. Bacio je torbu sa prednjeg sjedišta na zadnje.
- Presvuci se, ne smiješ se prehladiti.- brzinski sam se presvukla. Pokrila sam se dekom koja je takodje bila u torbi.
- Gdje idemo?-
- Može li da na kratko ne postavljaš pitanja?- upitao je. Pokrila sam se dekom po glavi. Obuzeo me je san.

...

Otvaram oči. Osjetim miris starog drveta i prašine. Bili smo u nekoj kolibici koja je bila prilično lijepo uredjena.
- Kada smo stigli?- upitala sam Jungkuka.
- Prije 45 minuta.- rekao je. Bacio mi je jabuku.
- Šta je sa Jimina?- ustala sam.
- Doći će kada izravna račune sa Gril.- rekao je. Ubacio je drvo u kamin. Zagrlizla sam jabuku.
- Dobila si malo stomaka, moram priznati.- nasmijala sam se na ovu Jungkukovu izjavu. Ubrzo, moj osmijeh je izblijedio.
- Ne brini, biće on u redu.- rekao je.
- Nadam se.- ponovo sam zagrizla jabuku. Jungkuk se pojavio iza mene i stavio deku preko mene.
- Zašto se svi brinete o meni?-
- Vjeruj, ne želiš vidjeti Jimina ljutog.- nasmijali smo se oboje. Tišina je zavladala. Vrijeme je sporo teklo.
Gledala sam sve vrijeme u vrata nadajući se da će se odjednom otvoriti i da ću mu moći uletiti u zagrljaj.